Kad dama govori

Čitajući Hajzenbergovu knjigu “Fizika i Metafizika” naišao sam na jedan prelep deo koji moram da podelim. Naime, u razgovoru tri mlada čoveka, od kojih je jedan Verner Hajzenberg, o planovima za budućnost učestvuje i majka jednog od njegovih prijatelja. Prefinjenost, sklad, oštroumnost i lepota misli pomenute gospođe me svaki put ostavi bez teksta. Uživajte ! „Najzanimljiviji problemi su sada u drugom pravcu, to jest u teoriji o atomu. Tu je reč o osnovnom pitanju: zašto u materijalnom svetu postoje oblici i kvaliteti koji se stalno održavaju.

Kultno delo Vernera Hajzenberga

Zašto se, na primer, voda uvek nanovo obrazuje sa svim svojim karakterističnim osobinama, recimo, pri otapanju leda ili pri zgušnjavanju vodene pare ili pri sagorevanju vodonika. To su u dosadašnjoj fizici, doduše, uvek pretpostavljali, ali nikada nisu shvatili. Ako zamislimo da su materijalna tela, na primer, voda, sastavljena od atoma – a hemija se sa uspehom služi tom predstavom – onda zakoni kretanja, koje smo učili u školi kao Njutnovu mehaniku, nikada ne bi mogli učiniti da se najsitnije čestice kreću s takvim stepenom stabilnosti. Tu, dakle, moraju da deluju prirodni zakoni sasvim druge vrste, koji primoravaju atome da se uvek ponovo rasporede i pokreću na isti način, tako da uvek nastaju materije istih stabilnih osobina. Prve nagoveštaje o postojanju takvih novih prirodnih zakona očigledno je pre dvadeset godina dao Plank u svojoj kvantnoj teoriji, a danski fizičar Bor je njegove zamisli doveo u vezu sa prestavama o strukturi atoma, koje je bio razvio Raderford u Engleskoj. On je pri tome prvi put osvetlio čudnu stabilnost na području atoma o kojoj sam upravo govorio. Međutim, mi smo u toj oblasti – kako kaže Zomerfeld – još veoma daleko od jasnog poimanja odnosa. Tu se dakle, otvara ogromna nova zemlja, u kojoj će se možda još decenijama otkrivati nove povezanosti. Tako bi, u stvari, morala postojati mogućnost da celu hemiju svedemo na fiziku atoma, ako smo na ovom mestu pravilno formulisali prirodne zakone. Važno je da se nađu tačni novi pojmovi, pomoću kojih ćemo se moći snalaziti u toj novoj oblasti. Verujem, dakle, da se danas u atomskoj fizici može naići na trag važnijih povezanosti, važnijih struktura nego u muzici, ali rado priznajem da je pre 150 godina bilo upravo obrnuto. „

„Misliš dakle“, odgovori Valter, „da je pojedinac, ako hoće da sudeluje u stvaranju duhovne strukture svog vremena, upućen na mogućnosti koje mu je istorijski razvoj pripremio upravo za to vreme? Da se Mocart rodio u naše vreme, i on bi mogao da komponuje samo anotalnu eksperimentalnu muziku, kao naši današnji kompozitori?“ „Da, pretpostavljam. Da je Ajnštajn živeo u 12. veku, sigurno ne bi mogao doći do nekih značajnih prirodnonaučnih otkrića.“ „Ali možda je i to nedopušteno“, ubaci Volterova majka,“pomišljati odmah na krupne figure kao što su Mocart ili Ajnštajn. Pojedinac uglavnom nema mogućnosti da sudeluje na nekom presudnom mestu. On učestvuje više u tihom, malenom krugu, i tu mora razmisliti nije li lepše svirati Šubertov trio u b-duru nego graditi sprave ili pisati matematičke formule.“ Potvrdio sam da su mi se upravo na tom mestu javile mnoge predrasude, a ispričao sam i svoj razgovor sa Zomerfeldom i kako mi je moj budući učitelj naveo Šilerove reči: „Kad kraljevi grade, rabadžije imaju da rade“. Rolf na to primeti: „U tome svi prolazimo podjednako, razume se. Kao muzičar, moraš najpre da uložiš beskrajno mnogo truda u puko tehničko ovladavanje instrumentima, pa i onda možeš da sviraš samo komade koje su već stotine drugih muzičara interpretirale mnogo bolje. A ti ćeš, ako budeš studirao fiziku, najpre dugim napornim radom morati da gradiš sprave koje su drugi bolje načinili, ili ćeš biti zaokupljen matematičkim prosuđivanjima koja su drugi već pronicljivo domislili. Kad je sve to urađeno, onda nam – ukoliko spadamo u rabadžije – ipak ostaje stalno opštenje sa divnom muzikom i ponekad radost što je neka interpretacija naročito dobro uspela. Vama će s vremena na vreme poći za rukom da neku povezanost shvatite malo bolje no što je to dotad bilo mogućno, ili da stanje neke stvari odmerite malo tačnije nego što su to prethodnici mogli da učine. Na učešću u nečemu još važnijem, na mogućnost da na presudnom mestu krenemo napred, ne smemo odveć pouzdano računati. Čak ni onda ako sarađujemo u nekoj oblasti gde još ima mnogo nove zemlje koju valja istražiti.“

Volterova majka, koja je, zamišljena, slušala naš razgovor, progovori više za sebe nego obraćajući se nama, kao da su se njene misli uobličavale tek u govoru: „Parabola o kraljevima i rabadžijama verovatno se uvek tumači pogrešno. Razume se, isprva izgleda da sav sjaj potiče od delanja kraljeva, a da je rad rabadžija samo sporedan dodatak. Međutim, možda je upravo obrnuto. Možda sjaj kraljeva počiva, u stvari, na radu rabadžija i sastoji se samo u onome što su rabadžije u toku mnogih godina napornog rada pronašle. Možda nam figure poput Baha ili Mocarta izgledaju kao kraljevi muzike samo zato što su za dva stoleća mnogo manjim muzičarima pružili mogućnost da njihove misli ponovo – najbrižljivije i najsavesnije – izvedu, protumače na nov način i tako ih objasne slušaocima. Čak i slušaoci sudeluju u ovom poslu brižljivog izvođenja i tumačenja, pri čemu pred njima iskrsavaju sadržine koje su prikazali veliki muzičari. Kad pogledamo istorijski razvoj – a to mi izgleda podjednako svojstveno i umetnostima i naukama – videćemo da u svakoj disciplini postoje duga razdoblja mirovanja ili sporog razvijanja. I u tim razdobljima bitan je savestan rad u svim pojedinostima. Sve što nije urađeno uz puno zalaganje biva zaboravljeno i ne zaslužuje pomena. No taj spori proces, u kojem se zajedno sa menama vremena menja i sadržina dotičnih disciplina, odjednom, i ponekad sasvim neočekivano, stvara nove mogućnosti, nove sadržine. Taj proces, snage rastenja što se u njemu osetno ispoljavaju, privlače, takoreći, magijski velike talente, pa se u roku od nekoliko dcenija na nekom uskom prostoru stvaraju najznačajnija umetnička dela ili čine naučna otkrića od najveće važnosti. Tako je u drugoj polovini 18. veka nastala klasična muzika u Beču; tako se u 15. i 16. veku rodilo slikarstvo u Holandiji. Veliki talenti daju novim duhovnim sadržajima, doduše, njihov spoljni prikaz, sazdaju važeće oblike u kojima se ostvaruje dalji razvoj; ali te nove sadržaje u suštini ipak ne sazdaju oni sami.

„Moguće je, naravno, da se sada nalazimo na početku nekog veoma plodnog prirodnonaučnog razdoblja, pa mladog čoveka nećemo moći odvratiti od namere da učestvuje u njemu. A ne možemo ni zahtevati da se u isto vreme ostvari značajan razvoj u mnogim umetnostima i naukama; moramo naprotiv, biti zahvalni ako se to desi bar na jednom mestu, ako u takvom razvoju možemo sudelovati neposredno kao posmatrači ili kao aktivni učesnici. Više se ne može ni očekivati. Stoga nalazim da su nepravedni i ti česti prekori na račun moderne umetnosti – bilo modernog slikarstva ili moderne muzike. Posle velikih zadataka koji su muzici ili likovnoj umetnosti bili postavljeni i rešeni u 18. i 19. veku, moralo je doći mirnije razdoblje, u kojem će se, doduše, staro sačuvati a novo se može pokušati, nesigurno eksperimentišući. Poređenje ovog što se sada stvara u muzici sa dostignućima velikog razdoblja klasične muzike bilo bi nepravično. No možda bismo ovo veče mogli završiti pokušajem da lagani stav iz Šubertovog trija u b-duru ponovo odsvirate što lepše možete.“ Učinismo tako, i po tome kako je Rolf u drugom delu tog komada izvlačio iz svoje violine pomalo setne zvuke c-dur figura mogli smo da naslutimo njegovu tugu što veliko razdoblje evropske muzike smatramo zauvek prohujalim.