Španski mit o Numanciji

Stari Rimljani su ponekad bivali poraženi. Poput vladara većine istorijskih velikih carstava, mogli su gubiti bitku za bitkom pa da ipak dobiju rat. Carstvo koje ne može da izdrži udarac i ostane na nogama i nije pravo carstvo. Ipak, čak su i Rimljani teško progutali vesti koje su stizale sa severa Iberijskog poluostrva sredinom drugog veka p.n.e. Mali, beznačajni planinski grad Numancija, naseljen starosedelačkim stanovništvom poluostrva, Keltima, usudio se da zbaci rimski jaram. U to vreme Rim je postao neupitni gospodar čitavog mediteranskog basena, porazivši Makedonsko i Seleukidsko Carstvo, potčinivši ponosne grčke gradove-države, i pretvorivši Kartaginu u zgarište. Numantinci nisu imali ništa na svojoj strani osim žestoke ljubavi prema slobodi i svog negostoljubivog terana. Ipak, primoravali su legiju za legijom na predaju ili na sramno povlačenje.

“The Last Day of Numantia” by Alejo Vera (1881). Ficha técnica de la obra en el Museo del Prado

Najposle, 134. p.n.e. rimskom je strpljenju došao kraj. Senat je odlučio da pošalje Scipiona Emilijana, čuvenog rimskog generala i čoveka koji je sravnio Kartaginu, da se pobrine za Numantince. Na raspolaganju mu je bila velika armija sa više od 30 000 vojnika. Scipion, koji je poštovao borbeni duh i ratničku veštinu Numantinaca, nije želeo da gubi vojnike u bespotrebnim borbama. Umesto toga, on je opkolio Numanciju utvrđujući liniju oko utvrđenja i onemogućavajući vezu bilo kome iz grada sa spoljašnjim svetom. Glad je završila njegov posao. Nakon nešto više od godinu dana zalihe hrane su se iscrpele. Kada su Numantinci shvatili da se nemaju čemu nadati, spalili su grad do temelja: prema rimskim izvorima, većina ih se ubila da ne bi postali rimski robovi.
Numancija je kasnije postala simbol španske nezavisnosti i hrabrosti. Migel de Servantes, autor Don Kihota, napisao je tragediju pod naslovom Opsada Numancije koja se završava uništenjem grada, ali i vizijom buduće španske veličine. Pesnici su sastavljali ode njenim žestokim braniocima, a slikari dočaravali veličanstvene opise opsade na platnima. Godine 1882. ruševine Numancije proglašene su “nacionalnim spomenikom” i postale su mesto hodočašća za španske rodoljube. Tokom pedesetih i šezdesetih godina 20. veka, najpopularniji stripovi nisu bili oni o Supermenu i Spajdermenu – već oni koji su pratili avanture El Habata, izmišljenog drevnog iberijskog heroja koji se bori protiv rimskih ugnjetača. Drevni Numantinci su sve do dana današnjeg za Špance ostali etalon heroizma i rodoljublja, uzor za sve mlade ljude.
Ipak, španski rodoljubi veličaju Numantince na španskom – romanskom jeziku koji vodi poreklo iz Scipionovog latinskog. Numantinci su govorili danas mrtvim i izgubljenim keltskim jezikom. Servantes je napisao Opsadu Numancije latinskim pismom, a drama je izvođena po grčko-rimskom umetničkom modelu. Numantinci nisu imali pozorišta. Španski rodoljubi koji se dive numantinskom hrojstvu, takođe su verni podanici Rimske Katoličke crkve – pazite da ne preskočite prvu reč – crkve čiji poglavar i dalje stoluje u Rimu i čiji bog voli da mu se obraćaju na latinskom. Slično tome, savremeni španski zakoni potiču od rimskog prava; španska politika je sagrađena na rimskim osnovama; a španska kuhinja i arhitektura daleko više duguju rimskoj zaostavštini nego Keltima sa Iberijskog poluostrva. Ništa relano nije preostalo od numantinskih ruševina. Čak i priča o njima deospela je do nas samo zahvaljujući zapisima rimskih istoričara. A ti zapisi skrojeni su prema ukusu rimske publike koja je uživala u pričama o slobodoljubivim varvarima. Pobeda Rima nad Numancijom bila je toliko potpuna da su pobednici preuzeli i samo sećanje poraženih.
To nije naša priča. Mi volimo da vidimo kako gubitnici pobeđuju. Ali nema pravde u istoriji. Mnoge iščezle kulture su pre ili kasnije postajale plen vojski nekog nemilosrdnog carstva, koje ih je predavalo u zaborav.