Inteligencija i lepota

„Zašto su pametni ljudi obično ružni? To nije pravilo bez izuzetka, ali korelacija, čini se, postoji. Dok atraktivnost nije pokazatelj inteligencije (nisu svi ružni ljudi inteligentni), izgleda da se na osnovu inteligencije može predvideti koliko je neko privlačan (pametni ljudi su obično ružni). P.S. Nemam ništa protiv brilijantnih umova; naprotiv, divim im se.“ Čitalac online magazina Gawker ovako je nedavno formulisao dilemu o vezi između inteligencije i fizičke lepote, pobedivši na konkursu za „najinteresantnije pitanje koje će zauvek ostati bez odgovora.“ Koncepcija Gawkera je takva da ozbiljne potrage za rešenjem enigme nije bilo. Reč je, međutim, o zagonetki kojom se psiholozi bave bezmalo čitav vek, a ono što su do sada otkrili, ne ide u prilog premisi na kojoj počiva citirano pitanje. Naime, atraktivnost i inteligencija po svemu sudeći stoje u pozitivnoj korelaciji: privlačniji ljudi su inteligentniji; inteligentniji ljudi su privlačniji.

Raspodela koeficijenta inteligencije

Da li je ova veza realna ili proizvod pristrasnosti naše percepcije, pitanje je na koje zaista ne postoji decidan odgovor. Da li su pametni ljudi ružni? Ideja da fizionomija lica otkriva karakter datira još od Aristotela. Prvu pseudonaučnu formulaciju, krajem 18. i početkom 19. veka, dao joj je nemački lekar Gal (Franz Joseph Gall). Njegova frenologija predstavljala je pokušaj da se na osnovu veličine lobanje, izbočina i udubljenja na njenoj površini, ali i na osnovu rasporeda kostiju lica, izvedu zaključci o mentalnim kapacitetima i crtama ličnosti. Dokazano nenaučna, frenologija je upokojena, ali je potraga za odgovorom na pitanje da li se iza ružnog lica može skrivati sofisticirani um nastavljena. Čast da se ovim pitanjem prvi pozabavi u skladu s načunim metodom pripada američkom psihologu Rudolfu Pintneru (Rudolph Pintner). Istraživač iz Ohaja prikazao je grupi lekara, nastavnika, studenata i psihologa fotografije „lepo obučene dece“. Zadatak ispitanika bio je da na osnovu prezentovanih portreta decu rangiraju po inteligenciji. Ukrštanjem njihovih procena sa rezultatima koje su portretisana deca postigla na testu inteligencije, Pintner je zaključio da veza između inteligencije i fizičkog izgleda postoji, ali da ona nije dovoljno snažna da bi se intelekt mogao predvideti na osnovu fizionomije. Nekoliko godina kasnije, sličan eksperiment doveo je picburškog psihologa Andersona (L. D. Anderson) do istog zaključka: korelacija između crta lica i inteligencije postoji, ali izgled nije pouzdan pokazatelj intelektualnih kapaciteta. Nakon Pintnera i Andersona usledio je čitav niz studija koje su se bavile istim problemom. Redom, istraživači su zaključivali da izgled nečijeg lica ipak nešto govori o njegovoj inteligenciji. Neodgovorenim je ostajalo pitanje gde se na licu krije informacija o intelektualnim sposobnostima. Pintner je, na primer, primetio da je na neke subjekte u njegovom istraživanju posebno snažan utisak ostavljao osmeh na licu sa fotografije. Jedni su, međutim, na osnovu toga donosili procenu da je reč o inteligentnom, drugi da je reč o ne tako pametnom detetu. Potpuno nezainteresovan za pitanje odnosa inteligencije i privlačnosti, mogući odgovor na zagonetku ponudio je psiholog sa Univerziteta Kolumbija u Njujorku Edvard Torndajk (Edward Thorndike). Njegova teorija halo efekta, publikovana 1920, sugeriše otprilike sledeće: Upitani da opišu različite karakteristike/kvalitete pojedinca, subjekti će svoje procene pojedinih osobina težiti da pripišu pojedincu kao celini. Ako, na primer, od ispitanika tražite da procene nečiji fizički izgled, inteligenciju i taktičnost u ophođenju s drugima, velika je verovatnoća da će svim procenjivanim karakteristikama pridružiti istu vrednost.

Kasnijim istraživanjima, utvrđeno je da fotografija može da izazove halo efekat: Ukoliko neko izgleda privlačno, ljudi će ga smatrati pametnim, osobom prijatnog karaktera, druželjubivim… Nakon Torndajkove teorije halo efekta, istraživači su imali na raspolaganju dve činjenice: 1. Izgled nešto govori o inteligenciji. 2. Ljudi su skloni da privlačne ljude ocene kao inteligentne. Samo po sebi nametalo se pitanje: Da li su privlačni ljudi pametniji? Stvari ovde postaju zamršenije, ali jedno je sigurno: „majka priroda“, uprkos intuitivnom uverenju većine, ne vodi računa o tome da bude fer prilikom raspodele osobina. Štaviše, izgleda da je veoma pristrasna i da istim jedinkama kojima podari lepotu velikodušno daruje i intelektualni potencijal. Skorašnja metaanaliza, čiji je autor Satoši Kanazava (Satoshi Kanazawa), psiholog sa Londonske škole ekonomije (LSE), završava upravo takvim zaključkom: Privlačniji su inteligentniji. Kanazava svoju studiju bazira na dva masivna izvora podataka: Nacionalna longitudinalna studija zdravlja adolescenata u SAD i Nacionalna studija dečijeg razvoja u Velikoj Britaniji. Američka studija izvedena je na [reprezentativnom] uzorku 21.000 Amerikanaca rođenih 1980, dok su britanskom obuhvaćene sve bebe rođene na teritoriji Velike Britanije, u sedmici između 3. i 9. marta 1958. godine. Subjekti iz obe studije radili su standardne testove inteligencije i specifičnih mentalnih sposobnosti u različitim razdobljima svog života. Interesantno, obe imaju segment „fizička privlačnost“. Brtianski istraživači merili su je tako što su o izgledu svojih subjekata, tokom više od pola veka njihovog praćenja, redovno anketirali vaspitače, nastavnike, profesore, prijatelje, rođake, poznanike, kolege pojedinaca obuhvaćenih studijom. Metodologija korišćena u američkoj studiji je nešto drugačija; fizičku privlačnost pojedinaca obuhvaćenih ovim istraživanjem procenjivali su specijano obučeni intervjueri, koji su od subjekata prikupljali različite podatke, a koji, što je u ovom kontekstu veoma važno, nisu bili upoznati s rezultatima koje su prethodno postigli na testovima mentalnih sposobnosti.

Čak i lepa žena mora nositi naočare

Kanazavina analiza američkog uzorka daje sledeće rezultate: prosečan IQ subjekata ocenjenih sa „veoma neprivlačan“ iznosi 94.2; za one sa ocenom „neprivlačan“ iznosi 94.9; srednja vrednost količnika inteligencije subjekata svrstanih u kategoriju „oko proseka“ iznosi 97.1; subjekti sa ocenom „privlačan“ na testu inteligencije ostvaruju prosečan skor od 100.3; konačno, subjekti koji su dobili etiketu „veoma privlačan“ u proseku imaju IQ od 100.7. Interesantno, i inteligencija i fizička privlačnost osetljive su na pol: muškarci su u proseku inteligentniji od žena, a žene u proseku fizički privlačnije od muškaraca. Kada se, međutim, uzorak razdeli po biološkom polu, korelacija između inteligencije i fizičke privlačnosti pruža istu sliku kao i čitav uzorak: žene iz kategorije „veoma privlačne“ imaju (u proseku) za šest poena veći IQ od žena iz grupe „veoma neprivlačne“; „veoma privlačni“ muškarci prosečno imaju za osam poena veći IQ nego muškarci iz kategorije „veoma neprivlačni“. Zbog drugačije metodologije, Kazanava je subjekte iz britanske studije razvrstao u dve kategorije: „privlačni“ i „neprivlačni“. Prosečan IQ prvih iznosi 104.23, a drugih 91.81. Na bazi srednje razlike, statistička analiza izbacuje koefeicijent korelacije između privlačnosti i inteligencije od .381 (r = .381). Verovatno usled razvrstavanja subjekata u samo dve grupe, osetljivost inteligencije i privlačnosti na pol u britanskom uzorku je nešto veća, mada se trend poklapa s tendencijom zabeleženom u američkom. Poklapa se još nešto, što će se ispostaviti bitnim za jedno od objašnjenja veze između inteligencije i fizičkog izgleda: korelacija između ove dve karakteristike jača je u slučaju muškaraca. Naime, prosečan IQ „atraktivnih“ žena iznosi 103.64, dok za one svrstane u „neatraktivne“ iznosi 92.25. To daje razliku od 11.39 (r = .351). Nasuprot tome, „atraktivni“ muškarci imaju prosečan IQ od 105.00, a „neatraktivni“ 91.39, što daje razliku od 13.61 (r = .414). Svoju analizu Kanazava zaključuje ocenom da halo efekat nije kognitivna iluzija, barem kada je reč o percepciji privlačnih ljudi kao inteligentnih.

Drugim rečima, zgodne i lepe ljude percipiramo kao inteligentne zato što oni i jesu takvi (?!). Rezultati do kojih je došao Kazanava, odnosno zaključci koje je iz njih izveo, nisu ostali bez izazova i odgovora. Istraživači sa Univerziteta u Viskonsinu, Džon Šolc (John Karl Scholz) i Kamil Sicinski (Kamil Sicinski) objavili su nedavno studiju koja pobija njegove rezultate, ali i uvreženo mišljenje da privlačniji ljudi imaju bolje profesionalne izglede i više zarađuju. Njihova studija, kojom su obuhvaćeni učenici jedne gimnazije u Viskonsinu (generacija upisana 1957. godine) pokazuje da fizička lepota jeste u korelaciji sa samopouzdanjem i odsustvom neurotskih crta ličnosti, ali ne i sa školskim uspehom, IQ, karijerom i zaradom koju osoba ostvaruje 50 godina nakon gimnazije. Štaviše, ako se za žene još i može reći da ovakva korelacija postoji, prema studiji istraživača iz Viskonsina, nje kod muškaraca nema. Dodatni udarac Kanazava je dobio u vidu studije koju je sprovela psihološkinja Lesli Zebrovic (Leslie Zebrovitz). Njena metaanaliza pokazala je da relacija lepota-pamet postoji samo na „ružnoj“ strani spektra. Drugim rečima, ne radi se o tome da su lepi ljudi pametni, već da ljude koje smatramo ružnim istovremeno percipiramo kao manje inteligentne. Ipak, Zebrovic se ograđuje od eventualnog zaključka da je reč o pukom halo efektu. Njena analiza ne dopušta ni tumačenje kojem su skloni socijalni i razvojni psiholozi, po kojem bi se korelacija između privlačnosti i inteligencije mogla objasniti pojmom samoispunjavajuće proročanstvo. U najkraćem, ideja je da okolina – od roditelja, preko vaspitača i nastavnika, do vršnjaka i kolega – više pažnje i šansi pruža privlačnim pojedincima, dajući im mogućnost da svoje intelektualne kapacitete razviju do gornje granice. Senka sumnje na Kanazavine nalaze pala je i zbog „ispada“ samog istraživača. Pišući o rezultatima sopstvenog istraživanja, Kanazava je jedan svoj blog post naslovio Zašto su crnkinje ocenjene kao manje privlačne od ostalih žena, a crnci bolje od ostalih muškaraca? Portal Psychology Today povukao je ovaj post nakon što su počele da pljušte optužbe za rasizam i mizoginiju. Usled protesta koji je potpisalo 120.000 studenata londonskih univerziteta, Kanazava se našao pod suspenzijom, a ionako upitan program evolucione psihologije, ponovo se našao na tapetu… No, upravo zbog nesrećno formulisanog naslova, njegova studija našla se pod lupom stručne javnosti. Sam Kanazava je morao da reterira i prizna tehničko-metodološke propuste u analizi podataka. Mada je Kanazavina analiza pretrpela oštre kritike, ostaje činjenica da veliki broj studija i dalje upućuje na zaključak da nekakva veza između inteligencije i fizičkog izgleda postoji. Osim toga, ispitanici u psihološkim eksperimentima suviše su dobri u „pogađanju“ inteligencije neznanaca na bazi njihovih fotografija da bi se to moglo pripisati slučaju ili halo efektu. Dalje, čak i deca stara između tri i pet godina pokazuju preferenciju ka vaspitačicama i bejbi siterkama koje su rangirane kao atraktivnije. Stoga, postoji li mogućnost da je korelacija između lepote i pameti ipak uslovljena nečim dubljim i šta bi to moglo biti? Pogađate, geni!

Prihvatimo na trenutak da su lepota i pamet uistinu međusobno povezane karakteristike i da su privlačniji ljudi zaista inteligentniji. Veza između dve karakteristike mogla bi se objasniti na dva načina: 1. I inteligencija i privlačnost su deo faktora opšte adaptiranosti, tj. genetski kvalitetniji pojedinci su, istovremeno, i inteligentni i lepi. 2. Veza između inteligencije i fizikog izgleda je posledica specifične matrice izbora partnera i seksualne reprodukcije. S obzirom da radi u teorijskom okviru evolucione psihologije, Kanazava, na primer, pozitivnu korelaciju između inteligencije i fizičke lepote pripisuje polno specifičnim strategijama izbora partnera. Žene su, smatraju evolucioni psiholozi, evoluirale preferenciju ka muškarcima višeg socijalnog statusa, a muškarci ka ženama čije spoljne karakteristike upućuju na ženstvenost i mladost kao pokazatelje fertilnosti. Kako inteligentniji muškarci lakše osvajaju više položaje na socijalnoj lestvici, lepe žene će se pre zainteresovati upravo za njih. S druge strane, pošto im viši socijalni status omogućuje da budu probirljiviji od ostalih muškaraca, inteligentnijim muškarcima na raspolaganju će biti lepše žene. Ukratko, inteligentni muškarci imaju bolji društveni položaj i žene se privlačnijim ženama. Ovakvi parovi pak na svoje potomstvo prenose genetski potencijal i za inteligenciju i za lep fizički izgled. Kada odrastu, takva deca biraju inteligentne i privlačne partnere… Evoluciona psihologija je puna beskrajno zanimljivih i slabo potkrepljenih teorija i hipoteza. Teorija o polno specifičnim evoluiralim preferencijama i strategijama izbora partnera je jedna od njih. No, čak i da je sasvim tačna, postoji prethodno pitanje: Šta je ili šta bi mogao biti genetski osnov korelacije između intelekta i lepote? To nas vraća na ideju o jedinstvenom faktoru adaptiranosti čiji su deo. Inteligencija, shvaćena kao opšta mentalna sposobnost ili g-faktor i iskazana kao IQ, bez sumnje spada u nasledne osobine. Što je genetska veza između jedinki jača, to je veća verovatnoća da će imati ujednačen skor na standardnim testovima inteligencije. U zavisnosti od godina i još nekih faktora, procenjuje se da se 75 odsto individualnih razlika u IQ može pripisati genetskom faktoru. Genetska osnova inteligencije ne mora automatski da znači i postojanje gena za inteligenciju. G-faktor može se koncipirati i kao deo sveobuhvatnijeg faktora opšteg fitnesa. U tom slučaju, međutim, inteligencija bi morala pokazivati korelaciju s drugim indikatorima adaptiranosti. Nedavni pregled studija inteligencije, publikovanih u prvoj dekadi novog milenijuma, obiluje potvrdama da inteligencija jeste povezana s drugim karakteristikama koje se smatraju relevantnim za opstanak i reprodukciju. Citira se, na primer, podatak da prednost u inteligenciji u iznosu od jedne standardne devijacije za čak 24 odsto umanjuje rizik od smrti između 17. i 69. godine života. Smanjenje rizika odnosi se na brojne uzročnike smrti, kao što kardiovaskularna oboljenja, ubistvo, samoubistvo, ali ne i kancer. Treba reći da citirani podaci mogu da se objasne na dva načina: moguće je da su manje inteligentni ljudi skloniji nezdravim i rizičnijim ponašanjima i načinu života; moguće je da i inteligencija i mortalitet reflektuju zajednički faktor – faktor opšteg fitnesa. Drugim pouzdanim markerom opšte adaptiranosti smatra se razvojna stabilnost. Ona ukazuje na sposobnost genotipa da pouzdano generiše fenotip koji će biti unutar normalnog opsega za datu vrstu, uprkos genetskim i sredinskim perturbacijama i nasumičnosti. Jedna od mera razvojne stabilnosti je i simetričnost, što nas vraća na teren privlačnosti i njene veze s inteligencijom. Dve strane čovekovog tela nezavisno se razvijaju, sledeći isti skup genomskih instrukcija. Ukoliko je određeni genotip robustan (stabilan), on bi trebalo da generiše jednak fenotip na obe strane. Što je genotip nestabilniji, to će njegov nosilac ispoljiti veće asimetrije (fluktuirajuća asimetrija) na manjem ili većem broju telesnih karakteristika (dužina ruku, širina prstiju, veličina ušnih školjki, širina očiju itd.).

Da li se muškarci plaše pametnih žena?

Kada je o fluktuirajućoj asimetriji reč, ona je lako merljiva i uporediva, te je bilo relativno lako pouzdano utvrditi da je nasledna, odnosno genetski determinisana: jednojajčani blizanci međusobno su sličniji u pogledu fluktuirajuće asimentrije od dvojajčanih, a ovi u odnosu na rođenu braću i sestre koji nisu blizanci. Isto tako, zna se da fluktuirajuća asimetrija stoji u negativnoj korelaciji s IQ; prema većini studija, ona se kreće od -0.2 do -0.4, dok je studija fokusirana na testove inteligencije sačinjene od zadataka koji više reflektuju g-faktor utvrdila još snažniju negativnu korelaciju. Teško je utvrditi tačan broj studija koje nedvosmisleno pokazuju da se „lepo“ zapravo može čitati kao „simetrično“. Jednostavan eksperimentalni dizajn – ispitanici rangiraju fotografije nepoznatih osoba po privlačnosti, nakon čega sledi kompjuterska analiza lica prikazanih na fotografijama – otkriva da je čovekovo oko pristrasno u korist simetričnog, a naše preferencije takve da simetrično lice smatramo lepim, simetrično telo zgodnim. Ova pristrasnost pokazuje se otpornom na starost (i mala deca simetrična lica smatraju lepšim), rasu i kulturu (mada fizionomije i pojam lepog mogu varirati od kulture do kulture, ispostavlja se da je simetričnost univerzalno merilo privlačnog lica) i druge faktore koji bi upućivali na naučenost preferencije.

Dakle, dve karakteristike, inteligencija i privlačnost, ako bismo ih razumeli kao deo šireg „paketa“, opšteg faktora adaptiranosti, ne samo da bi mogle, već bi morale biti u korelaciji. Za sada, psiholozi raspolažu kontradiktornim rezultatima: neke studije zaključuju da one jesu u pozitivnoj korelaciji, druge da je veza među njima suviše slaba da bi se smatrala relevantnom. Ono što se pouzdano zna jeste da su ljudi skloni da prijatan fizički izgled generalizuju na osobu kao celinu, smatrajući je prijatnom, inteligentnom, druželjubivom. Nema sumnje da ljudi pokazuju preferencije prema privlačnim osobama u pogledu druženja i partnerskog odnosa. Ima studija koje ukazuju da poslodavci radije zapošljavaju atraktivne ljude, ponekad čak i na uštrb kompetentnosti, a da učitelji i nastavnici nesvesno više pažnje poklanjaju deci lepših crta lica, te da su spremni da im progledaju kroz prste propuste koje manje privlačnoj deci ne praštaju. Rečju, halo efekat i (vrlo moguće) samoispunjavajuće proročanstvo u zajedničkoj akciji. Da li bi genetičari mogli da stave tačku na raspravu? Ne. Paradoksalno, ali genetika u ovoj priči čak može da ojača stereotip. Naime, potraga za genom za inteligenciju neće stati i pitanje je dana kada će naučnici otkriti gen koji se može dovesti s g-faktorom. Istina je, međutim, da kada naučnici utvrde vezu između nekog gena i neke karakteristike, oni najčešće ne znaju šta taj gen tačno radi. Imajući u vidu snagu stereotipa o lepima i pametnima, gen koji korelira s visokim IQ, dobrim školskim, akademskim i profesionalnim dostignućima lako bi zapravo mogao biti gen koji proizvodi simpatičan prćast nos ili punije usne ili vedar karakter. Na kraju, ako je stereotip o tome da su lepi ljudi ujedno i pametni tako jak, otkud pitanje s početka teksta: Zašto su pametni ljudi uglavnom ružni? Ono se ne čuje retko, ali ga psihološka istraživanja nisu uhvatila kao fenomen. Ne postoji, naime, suprotnost halo efektu. S druge strane, dok za stereotip o lepima i pametnima postoje dobre šanse da odražava realnost, stereotip o pametnima i ružnima, ako postoji, definitivno jeste stvar kognitivne greške, verovatno heuristike dostupnosti: činjenica da u istoriji ima upečatljivih primera intelektualnih gromada za koje se baš i ne može reći da su bili prijatne spoljašnosti, nameće generalizaciju. Osim toga, studije o vezi između inteligencije i lepote neizostavno imaju isti zaključak o „ružnom“ delu spektra: kategorija neprivlačnih, mada u proseku manje inteligentna od ostalih grupacija, ujedno je najheterogenija; u njoj ima i veoma inteligentnih i veoma oskudnih na intelektualnom planu.