Snovi i Deja Vu

Hrišćanstvo na svom postojanju, sve su prilike, treba da zahvali snu. Možda najčuveniji san ikada usnio je rimski imperator Konstantin, 312. godine kada je vodio jednu od svojih najvećih bitaka. Suočen sa duplo većom vojskom neprijatelja shvatio je da će verovatno izgubiti bitku i biti i sam pogubljen. Ali noć pred bitku usnio je anđela s krstom, koji je izrekao sudbinske reči: „Pod ovim simbolom pobedićeš“.

“Pod ovim simbolom pobedićeš” – Konstantinov znak

Odmah je naredio da svaki njegov vojnik na svoj štit nacrta Konstantninov znak, preteču krsta. Istorija beleži da je sutradan pobedio u bitci i potom učvrstio svoju vladarsku poziciju u Rimskom carstvu. Zakleo se da će se odužiti toj relativno nepoznatoj religiji hrišćanstvu, pa je potpisivao zakone koji će kasnije utrti put ustoličenja hrišćanstva kao zvanične religije tada najveće imperije sveta. I u Bibliji imamo primere snova koji su značajno određivali budućnost, kao što je slučaj u Knjizi Postanja gde se govori o usponu Josifa koji je ispravno protumačio snove egipatskog faraona. Faraon je sanjao sedam debelih krava iza kojih idu sedam mršavih krava što ga je jako uznemirilo pa je tražio mistike da protumače taj njegov san. Jedino je Josif uspeo protumačivši njegov san kao sedam rodnih godina nakon kojih dolazi sedam gladnih godina. Predložio je da se stvaraju zalihe za vreme rodnih godina kako bi se premostile gladne godine. Kada se to desilo, proglašen je prorokom. Snovi se odavno već povezuju s predviđanjima, ali u novije vreme su inspiracija za naučna otkrića. Ideja da neurotransmiteri olakšavaju prenos informacija kroz sinapsu, što je osnova neuronauke, javila se farmaceutu Oto Leviju u snu. Slično tome, 1865. godine August Kekule je sanjao o benzenu, u kome se atomi ugljenika vezuju u lanac takav da se na kraju formira krug, nalik zmiji koja grize svoj rep. Ovaj san je rasvetlio tajnu atomske strukture molekula benzena.

U novije vreme Sigmund Frojd je imao teoriju o poreklu snova. U svom čuvenom delu Tumačenje snova tvrdio je da su snovi manifestacija naših podsvesnih želja koje često potiskuju budni um, ali koje svake noći podivljaju. „Snovi su kraljevski put ka nesvesnom“, napisao je. Svi ovi čuveni snovi imaju jednu zajedničku crtu: odnose se na aktivnosti ili razmišljanja kojima su se oni koji sanjaju bavili. Dakle, možemo reći da su satkani od materijala koji je već postojao u nekom obliku u glavama ljudi koji su ih doživljavali. Hoću reći da Konstantin nije sanjao o benzenu a Levi o ratovanju ili Kekule o kravama a faraon o neurotransmiterima. Njihovi snovi su očigledno bili kombinacija njima poznatih stvari. Ovo naizgled trivijalno zaključivanje je ipak bitno ali s jednog drugog stanovišta. Naime, osnovna razlika između čoveka, kao inteligentnog bića i ostatka živog sveta je u sposobnosti predviđanja, tj. bolje rečeno simuliranja i modeliranja budućnosti.

Kao da smo ovo već videli

Životinje kao i ljudi imaju sposobnost da percepiraju svoju okolinu i da reaguju na spoljašnje nadražaje putem delova mozga koji su nam zajednički. Međutim, jedino čovek ima razvijen profrontalni korteks, deo mozga koji je zadužen za racionalno i gde se odvijaju mnoge radnje koje životinje ne mogu da izvode. Pored skladišta sećanja, posebno onih dugotrajnih, u mozgu se odvijaju radnje simulacije budućnosti, koje pre svega kombinovanjem nama poznatih stvari i činjinica uz pomoć racija usmeravaju naše postupke. Bilo šta da radimo, naši postupci su uzrokovani nekom percepcijom posledica tog postupka. U današnje vreme snimanja mozga rasvetljavaju neke misterije snova. EEG snimci pokazuju da mozak emituje postojane elektromagnetne talase dok smo budni. Međutim, kada padamo u san, EEG signali počinju da menjaju frekvenciju. Kada napokon počnemo da sanjamo, talasi elektromagnetne energije izviru iz moždanog stabla, pružajući se nagore do moždane kore, naročito do vizuelnog korteksa. Na kraju ulazimo u stanje sna, a naše moždane talase odražavaju brzi okreti očiju. (rapid eye movements – REM). Dok su vizuelne oblasti mozga još uvek aktivne, ostale oblasti vezane za miris, ukus i dodir uveliko su isključene. Gotovo sve slike i oseti koje telo obrađuje autogenerisani su i potiču od elektromagnetnih vibracija iz našeg moždanog stabla, ne od spoljnih stimulusa. Telo je u veliko stepenu izolovano od spoljašnjeg sveta. Takođe, kada spavamo, mi smo manje ili više paralisani.

Možda je svrha te paralize da nas onemogući da fizički izvodimo svoje snove, što bi moglo biti kobno. Dok sanjamo, hipotalamus je aktivan, što znači da se snovi koriste našim skladištem sećanja. Aktivni su i amigdala i cingularni korteks, što znači da snovi mogu biti izrazito emotivni, često praćeni strahom. Ali više nam govore oblasti mozga koje su neaktivne, uključujući dorzolateralni profrontalni korteks (komandni centar mozga), orbitofrontalni korteks (koji može da se ponaša kao cenzor ili redaktor) i temporoparijetalna oblast (koja obrađuje senzorne motorne signale i našu poziciju u prostoru). Dok je dorzolateralni profrontalni korteks neaktivan, ne možemo računati na racionalni centar za planiranje u mozgu. Umesto toga, besciljno lutamo u našim snovima, a vizuelni centar nam daje slike bez racionalne kontrole. Orbitofrontalni korteks, odnosno redaktor, takođe je isključen.

Zato se u snovima ne „obaziremo“ na zakone fizike ili na zdrav razum. Neaktivan je i temporoparijetalni režanj koji nam pomaže da shvatimo poziciju u prostoru pomoću signala iz očiju i unutrašnjeg uva – otuda, možda vantelesna iskustva koja dok sanjamo. Dakle, iza ljudske svesti najvećim delom stoji mozak koji neprestano stvara modele spoljnog sveta i simulacije njihove budućnosti. Ako je tako, onda snovi predstavljaju alternativni način simuliranja budućnosti koji privremeno obustavlja zakone prirode i društvenih interakcija. A sada, ja ću dopustiti sebi da malo sanjam – budan. U načelu uzevši, san služi za odmor mozga, što je na prvi pogled očigledno jer se u najvećem broju slučajeva ujutro budimo odmorniji nego što smo to bili uveče. Ali, ipak ostaje činjenica da sanjamo, to jest da mozak svaku noć najmanje dva sata radi neke operacije kojih nismo svesni. Takva situacija podseća na neke projekte NASA sa našim kućnim računarima. Naime, zbog potrebne procesorske moći u obradi podataka razvijeni su programi koji mogu koristiti resurse naših računara u trenutcima kada su oni neaktivni, dakle „kada spavaju“. Računari se dakle koriste u svrhe koje uopšte nisu predmet onoga što mi svakodnevno radimo na računarima. Neko drugi koristi resurse naših mašina da bi obavljao neke proračune i analize.

Legitimno pitanje koje se može postaviti je da li je evolucija mozga završen proces ili nije. Bilo bi izuzetno egocentrično verovati da jeste. Ne vidim ni jedan jedini razlg zašto bi to bilo tako. A ni dokaz. Ako se uhvatimo za tu premisu onda lako možemo mašti pustiti na volju. Čovek je u svom svesnom stanju očigledno neupotrebljiv evoluciji za eksperimente sa mozgom. Jak profrontalni korteks ne dozvoljava da se naš „moždani materijal“ koristi za bilo kakve eksperimente. Stoga je lako moguće da je evolucija ostavila za sebe jedan vremenski okvir koji zovemo san u kome će ispitivati najrazličitije mogućnosti analiza, simulacija i modela u cilju poboljšanja naših mogućnosti i daljeg evolutivnog razvoja. Ne mislim ovde na evoluciju kao neku kosmičku svesnu silu koja upravlja mozgovima spolja. Mislim na evolutivnu tekovinu u kojoj mozak sam po sebi služi takvoj svrsi. Danas se nešto slično koristi u računarskoj tehnici, tzv. mašinsko učenje. Mnogo puta uočen obrazac na kraju postane deo znanja mašine. Ova hipoteza govori o tome da bi čovek tokom svoje evolucije, mereno naravno milionima godina, trebao da spava sve manje i manje jer postaje sve savršeniji i savršeniji. Naravno, jasno je da se ovakva hipoteza može iskoristiti da se govori o spoljašnjoj sili koja upravlja ljudskim mozgovima, recimo nekim mnogo naprednijim civilizacijama čiji smo mi eksperiment ili o nekoj vrsti kosmičke sile, pa čak i o nadnaravnim pojavama poput Boga. Međutim, Boga možemo lako isključiti iz ove priče jer ne vidim svrhu Boga- eksperimentatora iako u Bibliji postoje naznake da bi i on mogao imati te sklonosti (priča o Noju ili Vavilonu, pa i sama pojava Hrista). Druge dve mogućnosti su relevantne i ostavljaju dovoljno prostora za SF teorije. Tesno povezana pojava sa snovima bi u tom slučaju bila i dežavi (Deja Vu), to jest iznenadna svest da smo se već našli u nekoj situaciji ili na nekom mestu za koje svesnim bićem savršeno dobro znamo da je potpuno nova situacija ili mesto. Mozak je to već simulirao u nekom našem snu. Ne verujem da ćemo prirodu snova i njihove uzroke tako brzo otkriti, jer ako sam u pravu, evolucija se postarala da nam ta istina neprestano izmiče. Ne bi od nje imali nikakve koristi a kakvi smo lako bi se moglo desiti da nam padne na pamet da se mešamo evoluciji u posao.