Teorija uma

“Kad bi mozak bio toliko jednostavan da bismo ga mogli razumeti, tada bismo mi bili toliko jednostavni da to uopšte ne bismo mogli.”
Emerson Pugh

Šta je um? Da li možemo napraviti razliku između našeg uma i mozga? Šta je svest? Da li ona postoji nezavisno od mozga ili ne? Sva ova pitanja su oduvek bila predmet sporenja među filozofima a odgovori na njih su se vremenom menjali. U današnja vremena u celu priču se uplela, a šta bi drugo, nego njeno veličanstvo fizika.
Do pre 100 godina skoro niko nije razmišljao o tome da bi fizičko – hemijski procesi mogli biti odgovorni za funkcionisanje uma ili našu svest. Međutim, neverovatno veliki naučni proboji u biologiji, hemiji i u fizici su savremene filozofe naterali da počnu razmišljati i o mogućnostima da ono što su smatrali nematerijalnim možda i nije nematerijalno, možda se samo radi o “neopipljivom” ispoljavanju materijalnog. Većina umnijih glava današnjice se priklonila ovoj ideji jer od svih poznatih filozofija ovde imamo najmanje “rupa”.

Mozak kao matična ploča računara

U suštini, postoje dva osnovna pravca razmišljanja o ovoj temi, prvi je dualizam a drugi fizikalizam. Dualizam, kao što mu i samo ime kaže podrazumeva postojanje nematerijalnog kao totalne suprotnosti materijalnom, dok fizikalizam smatra da sve što postoji se može redukovati na fiziku. Fizika ima status temeljne nauke, i sve što bi postojalo objašnjavalo bi se u tom svetlu. Neurologija je dala prirodnu ideju da bi se i mentalno, dakle psihičko, takođe moglo redukovati na neurofiziološko, a budući da se neurofiziološko sastoji od fizičko-hemijskih procesa i objekata i ono se može redukovati na fizičko. Redukcionisti priznaju postojanje mentalnog, psihičkog i onog što to uključuje kao što su propozicionalni stavovi, emocije, osećaji, percepcija, svest itd., ali sve to je realizovano na neki specifičan neurofiziološki, dakle fizički, način.
Kao što to uvek i činim neću da stvar posmatram sa strane, već ću da se izjasnim kuda mene vode moje misli i šta mi je bliže od ova dva shvatanja. Međutim, ne treba ovakve vrste izjašnjavanja shvatiti na pogrešan način, tj. kao moju ideju da budem pristrasan već onako kako to ja i osećam, kao moju percepciju snage argumenata koji proističu iz obadva pravca razmišljanja. Ne radi se o tome šta bih ja voleo ili ne već samo o potrazi za što boljim odgovorom na dati problem. Dakle, ja sam pristalica fizikalizma a u ovom tekstu ću objasniti zašto.
Dualizam u suštini počiva na Dekartovom argumentu da u mislima možemo da zamislimo nematerijalni svet, tj. da možemo da u načelu isključimo postojanje bilo čega materijalnog iz svoje okoline. Ako to možemo onda možemo zamisliti proces postepenog isključivanja svih mogućih materijalnih okolina dok na kraju ne isključimo postojanje i samog mozga. Po Dekartu ostaje samo čista nematerijana misao jer je ne možemo isključiti pošto upravo njom i baratamo. Moram da priznam da me ovaj argument dualista nikada nije ostavio u situaciji da mnogo razmišljam kako bih našao način da ga opovrgnem, niti je ostavljao neki jači utisak na mene. Ajnštajn je svojevremeno misaonim eksperimentima napravio najveće naučne proboje svih vremena što govori da je misao stvarno moćna stvar, ali nikada nisam posumnjao da se proces odvijanja tih misli dešavao bilo gde sem u njegovoj glavi. A pošto je to tako, lako mogu da zamislim i ja isključivanje svega materijalnog iz svoje i bliže i dalje okoline, ali kada pokušam da isključim postojanje glave u kojoj jasno osećam da se nešto zbiva kada razmišljam o njoj to mi nikada ne uspeva. U suštini da bih i bližu okolinu isključio i zamislio da je nema morao bi ipak da zatvorim oči, zapušim uši i nos i da ništa ne dotičem. Ali hajde da pretpostavimo da je to i moguće. Međutim, ne vidim nikakav način da to uradim sa svojim mozgom iako nemam pojma kako izgleda. Dekart je veorovatno ovo izrekao krajnje načelno ne obazirući se na to što ni sam verovatno nije uspeo da to uradi. Prihvatam činjenicu da mašta, tj. naše misli mogu svakakva čuda da smisle ali ja nisam koliko god pokušavao da isključim svoju glavu, tj. mozak iz opipljivog sveta.

Rene Dekart

Međutim, hajde za trenutak da prihvatimo Dekartov argument da bi mogli dalje nastaviti. Dualisti, koji se opet dele na nekoliko pravaca u osnovi smatraju da i pored suprotnosti materijanog i njegove negacije, nematerijalnog postoji određena vrsta interakcije. Naime, svima nama je jasno da um, za koji u ovoj tački pretpostavljamo da je nešto nematerijalno ima izuzetno moćnu interakciju sa materijalnim svetom. Um svojim akcijama proizvodi promene u materijalnom svetu i obrnuto promene u materijalnom svetu utiču na um koji se pod tim okolnostima menja. Dekart je smatrao da se ova interakcija između materijalnog i nematerijalnog odvija u delu mozga koji se zove epifiza. Međutim, nakon Dekarta su se izdešavale mnoge dobre stvari u nauci pa su se pojavili zakoni o održanju energije, impulsa, naelektrisanja…, koji su direktno potkopali ovu tvrdnju. Delovanjem uma, nematerijalnog, ukupna energija svakog sistema bi se neprestano morala povećavati, a to nikada niko nije uspeo da izmeri. Drugi zakon termodinamike važi uvek i predstavlja temeljni zakon našeg sveta. S druge strane ako i njega zanemarimo moramo se upitati kako je recimo moguće da se čovek izuzetno mnogo promeni ako dođe do oštećenja mozga. Ako oboli ili se na neki drugi način uništi centar vida u zadnjem delu našeg mozga čovek oslepi. Kada oslepi njegova svest, njegov um, njegovi osnovni instinkti zamru. Ne može slep čovek da vidi recimo uperen pištolj u svoju glavu što znači da nema nikakvog razloga da oseća strah koji bi inače osetio svaki čovek koji ima vid. Ovo govori da oštećenje materijalnog dela svakako utiče i na to pretpostavljeno nematerijalno što direktno govori da postoji interakcija ako postoji nematerijalno. Dakle, ako dozvolim dualizam kao mogućnost onda dozvoljavam i da zakoni održanja nisu tačni i da mi u stvari grešimo u kompletnoj nauci. To dalje znači da je sav materijalni svet potpuno pogrešno napravljen, a ako je takav onda je pravo čudo da se odavno nije urušio. Odmotavanje ove spirale posledica postojanja dualizma ne znam stvarno kuda vodi i ne vidim ikakav smisao u tome. U takvim situacijama je najbolje primeniti pravilo Okamovog noža koje kaže da je jednostavnije rešenje uvek ono pravo, a najjednostavnije rešenje ovog problema je da je dualizam nešto što ne postoji.
S druge strane fizikalizam ima svoja dva osnovna pravca: Type-Type teorija identiteta i Token-Token teorija identiteta.
Type-type teorija identiteta kazuje da su tipovi mentalnih stanja/procesa identični s tipovima fizičkih stanja/procesa. Na primer, svesna stanja/ procesi realizovani su fizičkim stanjima/procesima koji se odvijaju u mozgu. Kod ove vrste identiteta, uvek je isti tip mentalnog stanja ostvaren istim tipom fizičkog stanja. Dakle, trebala bi postojati korelacija jedan – jedan između (tipova) mentalnih stanja/procesa i (tipova) fizičkih (moždanih) stanja/procesa. Drugim rečima, ako ja verujem da je moguće pretrčati most na Adi za 3 minuta i ako moj prijatelj isto to misli, onda i on i ja imamo ne samo isto verovanje, nego je ono ostvareno istim fizičkim stanjima/procesima u njegovom i u mom mozgu. Takođe, ako ja to verujem u jednom trenutku t1, i kasnije u nekom trenutku t2, u oba ova vremena verovanje je ostvareno istim fizičkim procesom u mozgu. Isto vredi i za mog prijatelja. Da bismo do kraja razjasnili stvari, ako ja imam navedeno verovanje u t1, pa onda prestanem u to verovati neko vreme u periodu t2-t3, a nakon tog vremena, u t4, ponovo počnem u to verovati, realizacija tog verovanja u t1 i u t4 je ostvarena istim fizičkim događajem u mozgu. Prema tome, kod type-type identiteta, svaka pojedinačna instanca nekog mentalnog stanja ili procesa ostvarena je istim stanjima ili procesima u mozgu.

Ukoliko su svesna i ostala mentalna stanja fizička (fizičko-hemijska) stanja i procesi u mozgu, onda se ona, kako smo već rekli, dadu opisati pomoću fizičkih teorija koje uključuju samo objekte (entitete) i zakone fizike. Malo pojednostavljeno rečeno, fizičke teorije se sastoje od specificiranih veza između objekata odnosno formula i algoritama koji opisuju i objašnjavaju njihovo ponašanje i njihova svojstva. Zakoni su dakle formulisani matematički i to na dva načina – jedna vrsta zakona je kauzalna koja opisuje razvoj nekog sistema iz trenutka u trenutak s obzirom na početne uslove i za svaki trenutak daje tačno određeno stanje razvoja procesa ili tačno karakteriše stanje, dok je druga vrsta statističke prirode i daje određene verovatnoće za određene događaje. Većina događaja u mozgu su takve prirode da se mogu opisivati prvom, kauzalnom, vrstom zakonitosti. Ali, sigurno je da se određeni procesi opisuju ili će se morati opisati i statističkim zakonitostima ili nedeterminističkim formulama kvantne mehanike. U svakom slučaju, ono što želim reći je to da ona fizička teorija koja opisuje stanja i procese, u mozgu, formulama i algoritmima koji karakterišu uzročno-posledično odvijanje procesa uključuje samo fizikalne tj. fizičke komponente.
Osnovne zamerke koje se upućuju teoriji identiteta se odnose na nejasnu diferencijaciju između svesnog, nesvesnog i podsvesnog.
Mnogi procesi u mozgu nisu niti mentalni niti svesni – kako to da neko odvijanje procesa koji uključuju samo fizičke objekte koji se ponašaju po fizičkim zakonima jesu svesni, a drugi koji uključuju iste objekte i zakone u istom organu, to nisu?
Možda je malo nejasno kako bi se iz samih teorija, formula i objekata koje oni uključuju, videlo da jedna vrsta tih teorija i formula opisuje svesni proces a da druga vrsta formula to ne opisuje. Morali bismo korelisati, bona fide, izjave ispitanika s pronađenim i registrovanim šta se tada u mozgu ispitanika fizički događa. To i jest u stvari ono što se radi u neurofiziološkim istraživanjima i eksperimentima. Recimo da se ispitaniku pokazuje neki jednostavni objekt i da ispitanik mora imenovati taj objekt čim ga postane svestan. Postoje samo korelacije onoga što ispitanik kaže i primećenih fizičko-hemijskih procesa u mozgu u tim trenucima. Reakcije ispitanika obično, u većini slučajeva kasne oko 200 – 500 milisekudi; tj. ispitanik kaže da je svestan nečega, u proseku, u navedenom kašnjenju od 200 – 500 milisekundi ili čak i više, nakon što se fizičko-hemijski procesi već odvijaju nakon pokazivanja stimulusa. Ne samo to, vreme od oko 200 milisekundi je najmanje vreme koliko mora trajati stimulus da bi subjekt uopšte mogao postati svestan toga što mu se pokazuje. Ukoliko se stimulus pokazuje kraće vreme, koliko god bio intenzivan, subjekt ga uopšte ne postaje svestan. Prema tome, fizički procesi prethode svesnosti ispitanika. Oni se ne pojavljuju identično u vremenu. Iako ovo protivnici teorije identiteta navode kao argument protiv teorije meni se čini da je ovo upravo argument koji potkrepljuje tu teoriju.

S druge strane, token-token teorija zastupa slabiju tvrdnju od type-type teorije, ona tvrdi da je svako mentalno stanje ostvareno nekim fizičkim stanjem. Vidimo da type teorija implicira token teoriju, ali da obrnuto ne vredi. Isti tip mentalnog stanja, u token-token teoriji, ne mora uvek biti realizovan istim fizičkim procesom. Ali, on je realizovan nekim fizičkim procesom, ovakvim ili onakvim, koji se dakle, opisuje fizički.
Gornji argument, kojim se pokazuje kako iz fizičkih formula ništa ne sledi o svesnosti i mentalnim sadržajima, bilo fenomenološkim, bilo propozicionalnim, primenjuje se i na token-token teoriju. Ali ipak, za protivnike ovih teorija, u jednom token-token teorija ima veću prihvatljivost nego type-type teorija. Sada je moguća tvrdnja da je mentalno i svesno samo kontingentno vezano za fizičko. Isti mentalni proces ili stanje može biti ostvareno različitim fizičkim procesima. Ali, ne znači li to ipak da je onda suština mentalnog u nečem drugom tj. pomoću nečeg drugog određujemo suštinu mentalnog ukoliko različiti procesi ostvaruju jedno te isto u mentalnom smislu. Kako identifikujemo iste mentalne događaje kada nisu uvek identični istim fizičkim procesima, a token teoretičari tvrde da mentalno jest identično s nekim(!) fizičkim procesom? Mislim da je to problem sam za sebe i da nije dat niti jedan zadovoljavajući odgovor. Standardni odgovor je da se mentalno identifikuje prema funkcijama, odnosno prema uzrocima i posledicama, koje ova token mentalna stanja imaju. Ali, sada imamo direktan kolaps token-token fizikalizma u funkcionalizam.
Što se mog stava tiče, ovo nisu ubedljivi argumenti protiv ovih teorija iako sam lično skloniji type-type teoriji. Ono što ostaje nejasno kod ove teorije je da li bi onda bilo moguće u načelu napraviti veštačku inteligenciju koja je ravna čovekovoj. Ako se svaki mentalni proces može opisati jedinstvenim fizičkim procesom, proizilazi da bi stvarno u načelu bilo moguće konstruisati mašinu koja će da oživi. Ova mogućnost mi se ne dopada a delim stav Rodžera Penrouza, koji je matematički pokušao da dokaže da je to nemoguće.