Ser Kristofer Ren

Da nije bilo velikog požara u Londonu 166. godine, ser Kristofer Ren (1632-1723), najznačajniji engleski arhitekta s kraja XVII veka, možda bi ostao arhitekta amater. Rena možemo smatrati baroknim pandanom renesansnog umetnika-naučnika.

Ser Kristofer Ren. Pročelje katedrale sv.Pavla, London, 1675-1710.

Kao čudo od intelektualca, on je najpre studirao anatomiju, zatim fiziku, matematiku i astronomiju, a ser Isak Njutn posebno ga je cenio zbog njegovog poznavanja geometrije. Na početku karijere Ren je bio šef katedre za astronomiju, u početku na Koledžu Grašam u Londonu, a zatim na Oksfordskom univerzitetu. Sve dok nije zašao u tridesete godine nije se ozbiljnije interesovao za arhitekturu. Njegovo tehničko znanje verovatno je u znatnoj meri uticalo na oblik njegovih građevina; zaista, nijedan arhitekta pre njega nije se toliko potrudio da sakrije konstruktivne nosače neke zgrade. Samo je arhitekta s tako temeljnim poznavanjem geometrije i matematike poput Rena mogao da ostvari takve rezultate, a tehničko savršenstvo njegovih građevina i dalje ne prestaje da zbunjuje njegove kritičare.
Posle katastrofalnog požara 1666. godine, Ren je imenovan za člana kraljevskog odbora za obnovu grada koji je ubrzo raspušten. Nekoliko godina kasnije započeo je da radi projekat za obnovu katedrale svetog Pavla, jedne od brojnih crkava stradalih u velikom požaru. Ren je favorizovao crkve centralnog plana pa je u početku zamislio Svetog Pavla sa osnovom u obliku grčkog krsta, s velikom ukrsnicom natkrivenom kupolom, prema Mikelanđelovom planu za baziliku svetog Petra. Za to je očigledno bio nadahnut postojećim projektom Iniga Džounsa koji je ranije bio angažovan na restauraciji prvobitne gotičke građevine Svetog Pavla. Crkvene vlasti, su međutim, odbacile Renov predlog zato što su smatrale da je oblik konvencionalne bazilike mnogo prikladniji za protestantsku građevinu. Ironija je u tome što je na kraju izbor pao na osnovu u obliku latinskog krsta kakva postoji u većini katoličkih crkava, uključujući i baziliku svetog Petra, iako je program gradnje mogao biti iskorišten kao prilika za stvaranje novog vokabulara Protestantske crkve u Engleskoj.

Ser Kristofer Ren

Na jedinom putu u inostranstvo, od 1665. do 1666. godine Ren je posetio Francusku i upoznao Berninija koji je na poziv Luja XIV boravio u Parizu da bi izradio nacrte za zavšetak Luvra. Uticaj tog putovanja ogleda se na pročelju katedrale svetog Pavla koje neverovatno podseća na Arduan-Mansarovu crkvu Invalida koja je takođe poslužila Renu kao nadahnuće za trodelnu strukturu kupole koja, kao i ona na bazilici svetog Petra u Rimu, u prečniku iznosi onoliko koliko glavni brod i bočni zidovi zajedno. Ipak, kupola katedrale svetog Pavla uzdiže se visoko iznad ostalog dela građevine i dominira čak i kad pročelje gledamo izbliza. Potporni stubovi na kojima ona leži dosetljivo su skriveni iza zaštitnog zida koji im služi kao dodatni oslonac. Džounsov klasicizam takođe je vidljiv na kupoli koja izgleda poput znatno uvećane replike Bramenteovog Tempijeta. Katedrala svetog Pavla rađena je prema savremenom baroknom nacrtu koji odražava Renovo temeljno poznavanje italijanske i francuske arhitekture tog vremena. Ren je zaista verovao da Pariz daje „najbolju školu arhitekture u Evropi“, a podjednako je bio oduševljen i dostignućima rimskog baroka. Lanterna i gornji delovi zvonika sa satom navode na misao da je verovatno na osnovu crteža ili gravira pozavao Borominijevu Santa Anjezu na rimskom trgu Navona. Gotova građevina ne odražava samo kompleksnu evoluciju nacrta nego i naknadne promene do kojih je došlo po nalogu odbora koji je nadgledao izgradnju, a koji je 1718. godine otpustio Rena.
Ren je, kao i Njutn (koji je 1697. godine imenovan za člana odbora katedrale svetog Pavla), smatrao da su matematika i geometrija presudne za najnovije shvatanje vasione i uloge ljudskog roda u njemu. U svojoj knjizi Pet traktata koju je napisao pred sam kraj života, a koju je njegov sin predstavio Britanskom kraljevskom društvu 1740. godine, Ren tvrdi da se arhitektura mora ravnati prema „prirodnom razumu“ koji predstavlja osnov večne Lepote. Drugim rečima, arhitektura mora da koristi racionalne (odnosno apstraktne) geometrijske oblike kao što su kvadrat i krug, zatim proporciju perspektivu i sklad, ali nipošto na štetu raznolikosti. Takav spoj racionalnosti i različitosti došli su do punog izražaja u Renovom nacrtu za katedralu svetog Pavla.