“Kraj znanosti” – gde smo sada

Neke knjige se čitaju mnogo puta. Upravo sam završio svoje peto čitanje knjige „Kraj nauke“, Džona Horgana u kojoj pisac, inače naučni novinar i profesor univerziteta, ispituje mogućnost da je nauka došla do svog kraja kroz mnogobrojne intervjue sa vodećim naučnicima dvadesetog veka koji su u to vreme, a knjiga je pisana u prvoj polovini devedesetih, bili živi. Naravno da se mišljenja Edvarda Vitena, Frensisa Krika, Ričarda Dokinsa, Stivena Vajnberga, Gel-Mana, Stivena Hokinga, Rodžera Penrouza, Karla Propera, Gintera Stenta i ostalih velikana moraju uzeti zaozbiljno kada se radi, ne samo o ovoj temi već i generalno o svim mogućim temama. Kao što je bilo i za očekivati, njihovi stavovi se ne poklapaju u ovoj temi jer tema na kraju krajeva i nije naučna već upravo ona tema koju autor knjige i sam zove Ironijska nauka, to jest nauka koja zapravo i nije nauka jer ju je nemoguće dokazati.

Da li svi putevi vode u jednu tačku

Dvadeset pet godina nakon objavljivanja knjige koja jeste podigla prašinu u naučnoj zajednici, možda se nije loše osvrnuti i pogledati bar tendencije koje mogu ukazati na to ko bi od njih mogao biti ipak u pravu. Pisac je u knjizi zastupao ideju da nauka nema više šta fundamentalno otkriti, to jest da su sva velika otkrića već tu, a ono što je ostalo nerešeno, zauvek će to i ostati – samo predmet nagađanja, bez ikakve eksperimentalne potvrde. Od toga vremena pa do danas ipak su se desile neke značajne stvari na koje bi trebalo ukazati. Pre svega mislim na izgradnju velikog hadronskog sudarača u Cernu, pa dostignuća svemirskog teleskopa Habl kao i otkrića ogromnog broja planetarnih sistema u drugim delovima galaksije. Tome možemo pridodati i konačno dešifrovanje ljudskog genoma i kloniranje. Imamo i prvi fuzioni reaktor, otkriće da se univerzum širi sve brže i brže, potvrdu Higsovog bozona i gravitacionih talasa.

Sva ova otkrića svakako ne spadaju u klasu naučnih revolucija koje su iznedrile Teoriju relativiteta, Kvantnu fiziku ili Teoriju evolucije ali se ne mogu smatrati samo nedostajućim delovima slagalice u sveopštoj, već definisanoj slici sveta.  Pre bih ova dostignuća definisao kao pretpripremne korake koje je neophodno preći u onome što našu civilizaciju tek očekuje. Autorov pesimizam u vezi mogućnosti da se preostala pitanja, kojih je inače mnogo, reše, ovim dostignućima ipak mora da malo oslabi. Otkriće života van Zemlje bi svakako bio jedan od najvećih koraka a on se ipak mora prethodno pripremiti razvojem tehnologija i boljim osmatračkim kapacitetima. Svemirski teleskop Habl kao i teleskop Kepler su načinili veliki korak u tom smeru i utrli put budućem teleskopu James Web da možda i probije tu toliko sanjanu barijeru. Ako ne James Web a onda neki drugi, veći i tehnološki napredniji teleskop će nam ako ništa donekle otkloniti neizvesnost vezanu za postojanje drugih u našem delu Galaksije. Hadronski sudarač u Cernu je skoro upotpunio paletu elementarnih čestica potvrdom Higsovog bozona i dao ogromnu količinu novih podataka teoretičarima koji pokušavaju da izgrade Teoriju svega.

U toku poslednjih 25 godina desile su se i neverovatne stvari na polju računarskih tehnologija a najveća od svih je Internet – globalna mreža koja definitivno dominira našim životima, posebno u poslednjoj deceniji. Nastavljeni su i napori na razvijanju nove računarske tehnologije u vidu kvantnih računara koji predstavljaju ogroman potencijal za simulacije koje do sada nisu uopšte bile zamislive. Teoretičari struna, oni koji istražuju teoriju uma i svesti polažu velike nade u kvantne računare koji će im pomoći u razotkrivanju dve najveće tajne Univerzuma koje se možda i spoje u jednu – teorija svega i teorija uma. Naravno da je jasno da nauka ima svoja ograničenja ali ta ograničenja su više vezana za naše shvatanje nauke i za našu spremnost da podržimo nauku kao vodeću ideologiju civilizacije nego za ograničenja koja nameće sama priroda. Teško je prihvatiti rasuđivanje koje kaže da jedna civilizacija za 400 godina bavljenja naukom može da dosegne misterije Univerzuma koji je prema našim najboljim saznanjima star 13.8 milijardi godina. Teorija relativiteta je bila potpuno nenadan proboj, promena paradigme kojoj se niko nije ni nadao niti ju je dugo vremena mogao i prihvatiti, ako je i sada prihvata. Kvantna fizika je odmah zatim potpuno devastirala naše poimanje stvarnosti a o implikacijama Teorije evolucije i kasnije Velike sinteze nakon uklapanja genetike u evoluciju ne treba ni govoriti. Sve te teorije rade savršeno, svi pokušaji njihove relativizacije su slavno propali i danas u njih nemaju poverenje oni koji nemaju pojma o čemu one govore i oni koji prosto nemaju mogućnosti da ih razumeju.

Možda će Teorija svega ili Teorija uma biti toliko komplikovane da ih nećemo moći ni razumeti niti shvatiti ali njihova eventualna pojava će svakako značiti naučni proboj rame uz rame sa ovima do kojih smo već stigli. Besmrtnost ili bar lečenje najtežih bolesti, otkriće novih svetova, civilizacija ili bar života još negde će drastično promeniti našu paradigmu, možda i temeljnije nego što je to bilo otkriće evolucije ili kvantnog sveta. Sve su prilike da je predviđanje kraja nauke ili strah od konačnog odgovora ili strah od veličine problema koji se treba rešiti.

Narastajući problemi čovečanstva u koje spada i virus Covid-19 će morati otvoriti nove vidike i redefinisati naše poimanje nauke. Kraj hladnog rata je donekle označio i kraj velikih ulaganja u nauku, nauka je komercijalizovana, pa samim tim i ozbiljno ograničena. Međutim, globalno zagrevanje, demografski problemi i iznenadni agensi će definitivno morati pokrenuti učmale političke i ekonomske elite na neku vrstu akcije koja će revitalizovati naučni pogled na svet i dati mu novu energiju. Vidici već postoje. Čovečanstvo se danas mora izboriti i sa sve skeptičnijim i nazadnijim strujama koje što iz frustracija što iz neznanja žele da vrate točak istorije ne shvatajući da takav obrt niti je moguć niti je dobar za bilo koga. Preusmeravanje točka istorije bi definitivno značilo kraj civilizacije, u to niko ne treba sumnjati.

Ne znam šta danas Horgan misli o svojoj knjizi i da li bi neke njene delove pisao ponovo ali sam potpuno uveren da je i on svestan da je tadašnji njegov zaključak bio odveć pesimističan i da ozbiljno razmišlja o toj temi. Svet u kome živimo je uvek spreman na iznenađenja pa bih ovim vizijama kojih smo svesni pridodao najmanje tri puta onih koje uopšte ne možemo ni da zamislimo. Ne zato što smo imali jedno iskustvo po tom pitanju, početkom dvadesetog veka već iz skrušenosti pred sjajem i veličinom Univerzuma. Sve što vidimo oko sebe je neverovatno, ništa od toga ne bi trebalo da postoji, ali bili kosmički incident ili ne mi smo ipak sudionici tog postojanja. Ne kreatori, ne mastermajndovi niti arhitekte već posmatrači i istraživači. Tako smo mali a kosmos tako veliki, analogija i poređenje koje bi bilo kome nešto značilo nije moguće. Vreme je pred nama a nauka će napredovati onoliko koliko mi budemo dostojni njenog napredovanja.