Fascinacija organskim uzorcima i psihološkim značenjima koje bi oni mogli da izražavaju takođe prožima rad Gustava Klimta (1862-1918), čija se karijera razvijala prvenstveno u Beču. Počevši od 1902. godine, Klimt je napravio seriju slika usredsređenih na „poljubac“, a najpoznatija verzija potiče iz razdoblja od 1907. do 1909. Iako odražava Klimtov privatni život (žena je njegova ljubavnica), tema je inspirisana simbolizmom i direktno se odnosi na jednu Munkovu sliku istog naslova iz 1897. godine. (S druge strane obe slike su inspirisane Rodenovim Poljupcem.) Munkova slika predstavlja par u slično sjedinjenom obliku, ali oni su jednostavna, tamna masa, s licima ljubavnika koja se zastrašujuće stapaju kao da proždiru jedno drugo.
Klimtova verzija teme sa svojom bogatom površinom prikazuje anonimnog, strasnog muškarca koji gubi svoj identitet namamljen ljubavnim zanosom i zaokupljen zavodljivom, ali ravnodušnom femme fatale, koja kao da će ga upravo povući preko ruba u ponor ispod njih. Femme fatale – seksualno privlačna ali opasna žena – postala je uobičajena tema avangarde i popularne umetnosti, delom i zbog uspona „nove žene“. Prividno inspirisan božanskim svetlucanjem vizantijskih mozaika koje je proučavao u Raveni, Klimt je zaogrnuo svoje figure u bogate, zlatnim listićima ukrašene ogrtače i uokvirio ih oreolom bleštave svetlosti. U njegovim složenim uzorcima i promenjivim površinama Klimt nagoveštava nestabilnost svojstvenu individualnoj subjektivnosti i društvenim odnosima. Likovi su smešteni na planinski tepih od divljeg cveća i lebde u svetu iz mašte, a slika istovremeno ukazuje na lepotu i duhovni zov strasti i njenu prolaznu prirodu i bolne posledice. Poljubac ima naglašenu dekorativnu komponentu koja je najočiglednija u egzotičnim ogrtačima koje nose ljubavnici. Klimt je 1897. bio jedan od 22 osnivača i prvi predsednik Bečke secesije, avangardne umetničke organizacije. Ona je bila deo slabo povezanog međunarodnog secesijskog pokreta koji je osnovan u Minhenu 1892. i koji se proširio na Berlin iste godine. Ne samo što je Bečka secesija osigurala alternativu konzervativnoj akademiji nego su i njeni ciljevi uključivali izlaganje primenjene umetnosti i razbijanje hijerarhije umetnosti koja je slikarstvo i skulpturu postavljala na vrh, a dekorativne umetnosti u zanatske, niže redove.