Kako je Darvin otkrio evoluciju

tekst : Dr Biljana Stojković

Čarls Robert Darvin, rođen je 12. februara 1809. godine u mestu Šrusberi (Shrewsbury), Engleska, kao peto od šestoro dece u imućnoj porodici lekara Roberta Voringa Darvina. Čarlsov deda, Erazmus Darvin (1731 – 1802), uvaženi lekar i pesnik, među prvima je u viktorijanskoj Engleskoj iznosio ideje o evoluciji života, koje je opisao u kontroverznoj knjizi Zoonomia (1794). Majka, Suzana Vedžvud, bila je kćerka Džošue Vedžvuda, osnivača poznate engleske fabrike porcelana.

Čarls Darvin

Umrla je kada Čarlsu bilo samo osam godina. U svojoj Autobiografiji, pisanoj za decu i unuke, Darvin opisuje sebe kao dečaka i mladića koji nije mnogo obećavao. Prisećao se reči svog oca koji mu je govorio da će biti „sramota za svoju porodicu“, jer ga „zanimaju samo lov, psi i hvatanje pacova“. Čarls Darvin U 16. godini, Čarls je započeo studije medicine u Edinburgu. Nasuprot lekarskoj tradiciji porodice, medicina ga uopšte nije zanimala i uglavnom se dosađivao na svim kursevima osim hemije. Razonodu je pronalazio u prirodnim naukama kao član Plinijevskog prirodnjačkog društva. Nakon dve godine, ocu Robertu postalo je jasno da mladi Čarls neće nastaviti porodičnu tradiciju. Mladić ubrzo prihvata očev predlog da školovanje nastavi u Kembridžu i to studije bogoslovije! Prisećajući se kasnije odluke da postane sveštenik, Darvin je isticao „da tada nije imao ni tračak sumnje da je svaka reč u Bibliji istinita“. Osim toga, postojala je mogućnost da će na Kembridžu proširiti svoja znanja iz prirodnih nauka. Naime, u to vreme u Engleskoj profesori botanike i zoologije na prestižnim Univerzitetima bili su uglavnom teolozi -dominirala je tzv. „prirodna teologija“.

Čarls je na Kembridžu boravio nešto duže od tri godine (1828 – 1831), ali i tu više vremena provodi u lovu, jahanju i pravljenju kolekcija različitih prirodnih objekata, nego u studiranju glavnih predmeta (klasični jezici, matematika i teologija). Mada je diplomirao kao deseti u klasi, Čarls Darvin nije bio poznat kao dobar student. Na Kembridžu je upoznao doživotnog prijatelja, poznatog geologa Čarlsa Lajela (Charles Lyell, 1797 – 1875) koji će odigrati važne uloge u Darvinovoj karijeri. Ipak, verovatno najznačajniji događaj u njegovom životu na Kembridžu bio je susret i, kasnije, prijateljstvo sa profesorom botanike Džonom Henslouom (John Stephens Henslow, 1796 – 1861). Zajedno su provodili mnogo vremena, zbog čega je Darvin među kolegama postao poznat kao „čovek koji se šeta sa Henslouom“. U tim kontaktima Čarls je prikupio brojna znanja iz botanike, entomologije, hemije i geologije. Takođe, Henslou je u dva navrata direktno uticao na dalji život Čarlsa Darvina. Prvo, omogućio mu je duži boravak na terenu gde je uz profesora geologije Adama Sedžvika (Adam Sedgwick, 1785 – 1873) naučio niz geoloških metoda, i drugo, ugovorio mu je putovanje na istraživačkom brodu Bigl.

Slvani brod Bigl

Zanimljiv je detalj iz pisma koje je Henslou uputio Darvinu u kome mu objašnjava zašto ga preporučuje za putovanje brodom Bigl: „Ja sam istakao da smatram da ste Vi najkvalifikovanija osoba za koju znam da će verovatno ispuniti to očekivanje. Ja sam istakao da to nije zbog toga što ste Vi izgrađen prirodnjak, već da ste samo dovoljno kvalifikovani za sakupljanje, posmatranje i beleženje svega što je vredno u prirodnjaštvu … Kapetan Fitz-Roy želi čoveka (koliko razumem) više kao partnera za druženje, a ne samo kolekcionara, i ne bi uzeo nikoga, ma koliko dobrog prirodnjaka, ko se ne može preporučiti kao džentlmen“. Poziv Hensloa stigao je u momentu kada je Darvin završio svoje studije i, vrativši se u rodni Šrusberi, razmišljao o sledećim koracima u svom životu. Ponudu za putovanje koje je trebalo da traje pet godina, odbila su dva prirodnjaka, ali je Čarls bio veoma zainteresovan. Robert Darvin se u početku protivio odlasku sina na tako dugo i neizvesno putovanje, ali je ubrzo pod pritiskom Čarlsa i njegovog ujaka, dao svoj pristanak. Jedan od razloga zašto je Darvinu dozvola oca bila neophodna jesu finansije. U to doba, od prirodnjaka se očekivalo da plate veći deo troškova. Procenjuje se da je putovanje Biglom koštalo Darvina (zapravo njegovog oca) između 1500 i 2000 funti, što je, za to vreme, bio ogroman novac (poređenja radi, Darvin je tokom života, prodajom svojih brojnih knjiga, zaradio oko 10000 funti!). Kada je 27. decembra 1831. godine napustio englesku luku Plimut, dvadesetdvogodišnji Darvin nadao se ženidbi sa Fani Oven, kćerkom očevog prijatelja. Međutim, u jednoj luci u Južnoj Americi sačekalo ga je sestrino pismo u kome ga obaveštava da ga Fani nije sačekala; udala se za nekog drugog. Putovanje Biglom Petogodišnja misija Bigla u putovanju oko sveta nije bila prvenstveno vezana za geološka ili biološka istraživanja.

Osnovni zadatak koji je engleski admiralitet dao posadi broda, podrazumevao je hronološka merenja velikog broja tačaka na južnoj hemisferi sa ciljem priciznijeg određivanja geografske dužine. Ipak, Darvin je uspeo da takvoj misiji dodeli ogroman prirodnjački značaj. Darvinovi biografi opisuju kapetana Ficroja (Robert FitzRoy), samo četiri godine starijeg od Darvina, kao tipičnog engleskog kapetana duge plovidbe – komandanta koji zavodi gvozdenu disciplinu. Bio je netolerantna osoba, veoma teška u komunikaciji, pa se Darvin često žalio da se razgovor sa kapetanom uglavnom svodio na njegove monologe. Takođe, FizRoj je bio religiozni fanatik i žestoki branilac ropstva, kome se, opet, Darvin protivio. Živeti pet godina u blizini takvog čoveka očigledno nije moglo biti prijatno iskustvo. Tri godine posle povratka sa putovanja (1839) Darvin je opisivao kapetana FizRoja kao „čoveka čija je najveća sposobnost bila da sve i svakoga vidi na pervertiran način“. Uprkos odsustvu pomorskog iskustva i morskoj bolesti koje se nije oslobodio tokom čitavog putovanja, posada je cenila Darvinovu ljubaznost i posvećenost prirodnjačkom poslu i često mu je pomagala u sakupljanju biološkog materijala. Izuzetak je bio brodski lekar MakKormik (Robert MacCormick) koji je, u skladu sa praksom engleske plovidbe, pored obaveza kao lekar trebao biti i brodski prirodnjak. Zapravo, MakKormika, a ne Darvina, engleski admiralitet je angažovao za tu aktivnost. Ipak, Darvin je imao nedostižnu prednost nad MakKormikom – imao je novac. Kada su pristajali u luke, Darvin je mogao finansirati ljudstvo i opremu za duža putovanja po kopnu, dok je ovlašćeni prirodnjak bespomoćno ostajao na brodu. Neminovno, Darvin se ubrzo pokazao kao daleko uspešniji, a MakKormik je posle dve godine napustio brod i vratio se u Englesku.

Višenedeljne ekskurzije na kopnu bile su prepune različitih avantura. Svoje doživljaje tokom putovanja Darvin je sabrao u knjizi Dnevnik istraživanja (1839). Knjiga u kojoj je zanimljivo opisana flora i fauna egzotičnih zemalja, koja je govorila o gusarima, kanibalizmu, oružanim sukobima u Argentini, teškom životu robova u Brazilu i sličnim stvarima, izazvala je ogromnu pažnju engleskih čitalaca koji nisu previše putovali. Fosile, biljke i životinje koje je sakupio, zajedno sa detaljnim opisima svih nalaza, Čarls je još tokom putovanja slao u Englesku, gde su analizirani u uskom krugu najuglednijih engleskih naučnika. Darvinov ugled ozbiljnog istraživača postepeno se gradio i rastao godinama pre povratka sa dugog putovanja. U septembru 1835. godine, Bigl je stigao do Galapagoskog arhipelaga – grupe od 13 većih i brojnih manjih vulkanskih ostrva. Ekspedicija se ovde zadržala pet nedelja, od kojih je Darvin na kopnu proveo tri.

Ostrva Galapagos – mesto koje je Darvinu “ovorilo oči”

Tokom veka razmatranja Darvinovog rada, boravak na Galapagoskim ostrvima poprimio je skoro legendarne razmere. Da li je Darvin baš na ovom mestu došao do ideje o promenljivosti vrsta? Da li ga je na to navelo neko posebno zapažanje? Verovatno je sam Darvin najveći krivac što danas nismo u stanju da razlučimo koliko je Galapagos bio presudan za teoriju evolucije, a koliko je maštovita nadogradnja priče ovim ostrvima dala centralnu ulogu. Mnogo godina posle povratka sa putovanja, Darvin je tvrdio da je poseta Galapagosu bila ključna za rađanje njegove teorije evolucije. Ipak, prema dnevniku od 25. i 26.septembra 1835. godine, koji je 1934. godine objavila njegova unuka Nora Barlou (Nora Barlow), Darvin beleži „da bi bilo veoma interesantno pronaći, u budućim poređenjima, obast ili centar stvaranja sa kojim se moraju povezati organizmi tog arhipelaga”. Da bismo danas razumeli ovu rečenicu, moramo istaći da je među tadašnjim prirodnjacima, koji su listom bili kreacionisti, vladao stav da svaka biljna i životinjska vrsta ima svoje mesto ili centar na kome ju je bog stvorio, i da je zadatak prirodnjaka da geografsku rapodelu svake vrste poveže sa njenim mestom stvaranja. Verovatno je da Darvin tokom posete Galapagosu nije bio evolucionista. Međutim, njegove beleške i dnevnici nam otkrivaju mnogo značajnije aktivnosti od pukog sakupljanja i beleženja zanimljivih podataka o biljkama i životinjama.

Na mnogim mestima u tim tekstovim uočavaju se neprekidna razmišljanja i brojna pitanja koja će ga konačno dovesti do teorije o promenljivosti vrsta – zašto su izumrle životinje čije je fosile pronalazio? ili, šta je dovelo do geografske raspodele životinja koje je opisivao? Zaista ne čudi što se Darvin kasnije toliko pozivao na Galapagoska ostrva. Raznovrsnost i srodnički odnosi živog sveta na ovim ostrvima mogu se uporediti sa najbolje izvedenim eksperimentima u tzv. laboratorijskoj evoluciji koja je poslednjih decenija izuzetno važan deo istraživačkih programa evolucionih biologa. Galapagoski arhipelag čine vulkanska ostrva, stara svega nekoliko miliona godina, bez autohtonih bioloških vrsta – sve biljne i životinjske vrste poreklom su iz Južne Amerike. Ostva su međusobno dovoljno blizu da su prvi imigranti mogli istovremeno naseliti nekoliko njih, ali su i udaljena toliko da se ukrštanja jedinki obavljaju prevashodno unutar populacija na istom ostrvu. Konačno, do Darvinovog dolaska prošlo je dovoljno vremena za prilagođavanje različitih biljaka i životinja na specifične lokalne uslove (na svakom ostrvu drugačije). Sećajući se posete Galapagosu i prelistavajući svoje beleške, Darvin je shvatio šta je zapravo „video“ na tom arhipelagu: biljni i životinjski svet ostrva je, tokom procesa adaptacija na lokalne uslove, evoluirao u različite vrste. Jedan broj istoričara biologije smatra da je Darvin počeo sa ozbiljnim razmišljanjima o promenljivosti vrsta tek u martu 1837. godine, nakon što mu je poznati ornitolog toga doba Džon Guld (John Gould, 1804 – 1881) objasnio da zebe koje je doneo sa Galapagoskih ostrva (danas ih zovu „Darvinovim zebama“) predstavljaju različite vrste. To je, izgleda, iz osnova uzdrmalo Darvinovo uverenje o nepromenljivosti vrsta.

Sve do susreta sa Guldom, Darvin je verovao da su zebe sa različitih ostrva Galapagosa samo varijeteti, a ne „dobre“ vrste, pa ih čak i nije sakupljao sa svakog ostrva. Bilo je potpuno neverovatno zamisliti da bi bog na svakom malom ostrvu stvarao sasvim posebnu vrstu! Srećom, religiozni fanatik, kapetan Fiz-Roj, naredio je svojoj posadi da ih sve sakupi. Logikom potpuno suprotnom od prirodnjačke, FicRoj je pogodio da su u pitanju „dobre“ vrste, ali su za njega veoma različiti kljunovi zeba ilustrovali ,,zadivljujuće proviđenje Večne Mudrosti da stvori bića koja su adaptirana na mesta na kojima se nalaze”. Bez kapetana Fic-Roja, Darvin i ornitolog Guld očigledno ne bi ni imali primerke za proučavanje! Ne moramo ni pomenuti sasvim apsurdnu situaciju – bez ovog verskog fanatika teorija evolucije bi imala mnogo teže rađanje! Tokom putovanja Biglom, Darvinovo interesovanje bilo je pretežno vezano za geologiju, a ne biologiju. Dobro poznajući svog mladog prijatelja, Henslou je pred sam put poklonio Darvinu prvu knjigu Čarlsa Lajela Principi geologije, sa napomenom da mnogo „ne veruje toj knjizi“. Uprkos ovom upozorenju, Darvin je „novi svet gledao Lajelovim očima“, tj. u potpunosti je prihvatio Lajelov stav o postepenosti geoloških promena. Ovakav pogled na dinamiku prirode imao je odlučujuću ulogu u formiranju teorije evolucije. U januaru 1839. godine, kada je već stvorio osnovnu skicu o tome kako bi se mogli odvijati procesi biološke evolucije, Darvin se ženi Emom Vedžvud (Emma Vedgwood), kćerkom onog istog ujaka koji mu je pomogao u ubeđivanju oca za putovanje Biglom. Ema je bila vrlo pobožna žena i nikada nije prihvatila teoriju svoga muža. Neposredno po venčanju napisala mu je pisamce u kome mu izražava svoju ljubav, ali mu i prebacuje što je toliko slobodouman. Darvin nikada nije promenio mišljenje. Naravno, to nije učinila ni Ema. Može se reći da se Darvin svrstava u red poznatih ličnosti koji su uspešno menjali mišljenje drugih ljudi, ali ne i sopstvenih supruga. Uprkos ovim velikim razlikama, Emin i Čarlsov brak je, po pisanju njihove dece i prijatelja, bio vrlo uspešan. Nakon tri godine života u Londonu, porodica Darvin se seli u kuću u Daunu, malom selu udaljenom oko 25 km od Londona. Tu su živeli do kraja života i podigli osmoro dece (dvoje je umrlo vrlo rano).

Kako je Darvin otkrio prirodnu selekciju?

U julu 1837. godine, svega deset meseci po povratku u Englesku, Darvin je prvi put jednu svoju beležnicu naslovio sa „transmutacija vrsta“. To je prvi nesumnjivi znak da je Darvin postao evolucionista. Kada to kažemo imamo u vidu da Darvin nikada nije koristio reč „evolucija“, već je procese koje mi danas obuhvatamo ovim pojmom, u početku označavao kao „transmutacija“ a kasnije, i mnogo češće, kao „poreklo sa modifikacijama“ (engl. descent with modification). Dakle, Darvin je prihvatio realnost promenljivosti vrsta i započeo je traganje za mehanizmom koji omogućava te promene. U svojoj autobiografiji, Darvin ističe da je do ideje o promenljivosti vrsta došao „sledeći primer Lajela u geologiji“. Čarls Lajel je bio pristalica tzv. uniformizma, odnosno gledišta koje je 1744. godine prvi jasno formulisao francuski prirodnjak Žorž Bifon (George Louis Buffon, 1707-1778). Prema ovom gledištu, geološke promene predstavljaju rezultat sporih, svakodnevnih i dugotrajnih procesa.

Poreklo vrsta – monumentalno delo koje spada u red najvećih dela ikada napisanih

Lajelovu izreku „da je sadašnjost ključ za prošlost“ i danas pominju mnogi geolozi. Kada je postao svestan da se i biološke vrste menjaju, Darvin je smatrao da te promene moraju biti postepene. Dosledan ovom stavu, tj. verujući da „priroda ne pravi skokove“ (lat. Natura non facit saltum), Darvin je tražio odgovarajući mehanizam koji bi uslovio postepene promene vrsta. Tokom naredne dve godine, Darvin je intenzivno razmišljao i čitao druge istraživače koji su govorili o promenljivosti vrsta. U isto vreme nastavio je i druge poslove. U tom periodu završio je, na primer, knjigu Putovanje Biglom, ali se bavio i nizom geoloških i zooloških istraživanja koje je izlagao pred članovima geološkog društva, ekskluzivnog kluba engleskih prirodnjaka toga doba. Ubrzo je postao i sekretar ovog elitnog društva. Relativno lak pristup klubu prirodnjaka omogućio mu je geolog Adam Sedžvik koji je tokom Darvinovog putovanja pred društvom čitao njegova pisma iz Južne Amerike. Vodeća figura tog društva, Čarls Lajel, postao je jedan od Darvinovih najbližijih prijatelja. Do kraja 1839. godine, Darvin je rešio problem mehanizma koji omogućava postepene promene vrsta. Došao je do zaključka da bi evolucione promene mogle biti neizbežna posledica nekoliko činjenica. To su:

  • 1. Brojnost potomaka, bar na ranim stupnjevima razvića, u prirodnim populacijama svih vrsta veća je od brojnosti roditelja. Na primer, broj punoglavaca je na desetine puta veći od budućeg broja odraslih žaba. Drugim rečima, prirodne populacije pokazuju tendenciju prema povećanju brojnosti.
  • 2. Uprkos tendenciji prema neprekidnom povećanju brojnosti, vrste imaju manje-ili-više konstantnu brojnost. Mada u prirodi postoje vrste kod kojih se brojnost populacija povećava, stvarno povećanje brojnosti je uvek manje od potencijalnog.
  • 3. Jedinke svake populacije međusobno se razlikuju po nizu osobina. Neke od vrlo malih razlika u pojedinim osobinama mogu uticati na to da li će jedinka preživeti i/ili koliko će stvoriti potomaka. Na primer, u hladnim predelima, jedinke u populaciji zečeva koje imaju malo deblje krzno, imaju veću šansu da prežive i ostave potomstvo.
  • 4. Jedinke svih bioloških vrsta pokazuju tendenciju da svom potomstvu prenesu one oblike osobina koje i same poseduju. Darvin nije tačno znao kako se različita stanja osobina nasleđuju, ali je svima bilo jasno da se to dešava.

Na osnovu prve dve činjenice Darvin je izvukao zaključak da u prirodi postoji „borba za opstanak“. Pošto se stvara više potomaka nego što može da opstane u ograničenim uslovima životne sredine, neke jedinke neće preživeti, ili će ostaviti manje potomaka od drugih jedinki iste populacije. ,,Treba odmah da kažem da ja upotrebljavam ovaj izraz [borba za opstanak] u jednom širem i prenosnom smislu koji uključuje međusobnu zavisnost, i koji uključuje (što je još važnije) ne samo život jedinke već i sposobnost da daje porod. S pravom se može reći da se dve zveri iz roda pasa u vremenu oskudice bore među sobom za hranu i održavanje života. Ali može se reći i da se neka biljka, na granici pustinje, bori protiv suše za opstanak, iako je tačnije reći da ona zavisi od vlage … U ovim različitim značenjima, koja prelaze jedno u drugo, upotrebljavam, radi pogodnosti, opšti izraz borba za opstanak.“ Ako u prirodi postoji borba za opstanak, pitao se dalje Darvin, šta određuje ko će preživeti, a ko neće? Postoje dve mogućnosti. Prvo, to mogu biti slučajni uzroci, i drugo, uzroci se mogu povezati sa razlikama u oblicima osobina („varijabilnost“) koje postoje između jedinki. Darvin je shvatao da, ponekad, razlog zašto neke jedinke preživljavaju i ostavljaju potomstvo nema veze sa oblicima osobina koje imaju jedinke; u pitanju može biti „čist“ slučaj. Ali, govorio je dalje Darvin, neke osobine utiču na odnose koje jedinke imaju sa životnom sredinom i to tako da su korisne, ili pak štetne u borbi za opstanak sa drugim pripadnicima iste populacije.

Pošto se oblici osobina koje imaju „vrednost u preživljavanju“ mogu nasleđivati, rezonovao je dalje Darvin, to znači da će one biti sve prisutnije u narednim generacijama, dok će druge osobine biti eliminisane iz populacija. Ovakvim povezivanjem prve dedukcije (borbe za opstanak) sa individualnom varijabilnošću koja se nasleđuje, Darvin je došao do druge dedukcije, koju je kasnije nazvao prirodna selekcija. U navedenom primeru zečeva i debljine krzna u hladnim predelima, logično je pretpostaviti da će jedinke sa debljim krznom bolje preživljavati i ostaviti više potomaka od zečeva tanjeg krzna. Pošto će ovo brojnije potomstvo naslediti debelo krzno od svojih roditelja, u narednim generacijima će biti sve više jedinki sa ovom osobinom, dok će tanko krzno postepeno nestajati iz populacije. Ovu promenu učestalosti oblika osobine u populaciji, koja je povezana sa preživljavanjem i reprodukcijom u nekoj životnoj sredini, označavamo kao efekat prirodne selekcije. Darvin je smatrao da prirodna selekcija deluje preko malih razlika između jedinki koje ne dele populaciju u dve (ili više) jasno razdvojenih grupa, već da u populaciji postoji postepenost u doprinosu jedinki (brojem potomaka) sledećim generacijama. Selekcija, prema Darvinovom shvatanju, „daje“ nekim jedinkama nešto veću šansu u preživljavanju i/ili reprodukciji.

Zebe s Galapagosa

Prirodna selekcija je bila, u svom najelementarnijem obliku, dedukcija zasnovana na jednostavnim činjenicama. Darvin nije bio taj koji je otkrio ove činjenice; svim prirodnjacima njegovog doba one su bile vrlo dobro poznate. Njegova genijalnost se sastojala u tome da ih skupa analizira, prepozna obrazac koji proističe iz njihovih odnosa i, konačno, ukaže na posledice koje proizilaze iz uočenog obrasca. Ako prirodna selekcija deluje na opisan način, konačno je zaključio Darvin, taj mehanizam može, posle niza generacija, dovesti do pojave novih vrsta. Drugim rečima, u potomstvu početne populacije pojaviće se osobine koje su drugačije od roditeljskih. Na početku ovog procesa koji je Darvin nazvao „poreklo sa modifikacijama“, a mi znatno kasnije „evolucija“, populaciju sa visokom učestalošču nekada retkih osobina nazvaćemo „varijetetom“ (sortom, rasom, podvrstom). Posle dugih intervala vremena, kada dođe do akumulacije velikog broja takvih modifikacija, to konačno može dovesti do pojave nove vrste. Varijeteti su, dakle, „vrste u nastanku“! Darvinovo objašnjenje postanka vrsta je toliko jednostavno da je Tomas Haksli (Thomas Henry Huxley, 1825 – 1895), kada ga je prvi put čuo, uzviknuo „Neverovatno je bilo glupo da se ne setim toga“. Ove reči dobijaju još veći značaj ako znamo da je Haksli prethodno, kao i svi vodeći prirodnjaci toga doba, osporavao sve hipoteze koje su govorile u prilog biološke evolucije.

Thomas Henry Huxley, “Darvinov buldog”

Zbog beskompromisnog zalaganja za teoriju evolucije, Hakslija su ubrzo nazvali „Darvinovim buldogom“. Sve istraživače oduvek je zanimalo kako su tvorci značajnih naučnih dostignuća („paradigmi“ ili „naučnih revolucija“) došli do svojih ideja. To pitanje postaje posebno interesantno ukoliko, kao što je sa Darvinom bio slučaj, suštinu naučne koncepcije čine neočekivane dedukcije na osnovu činjenica koje su bile široko poznate među istraživačima. U Autobiografiji Darvin daje deo odgovora: “U oktobru 1838, što je petnaest meseci od kada sam počeo sa sistematskim istraživanjima, u dokolici sam pročitao Maltusovu Populaciju, a pošto sam već poprilično cenio borbu za opstanak koja je sveprisutna, kako ukazuju dugotrajna opažanja ponašanja životinja i biljaka, odjednom mi je sinulo da pod tim okolnostima mogu opstati korisne variacije, a one koje to nisu mogu nestati. Rezultat bi bio formiranje nove vrste. Najzad imam teoriju koja radi…” Suviše dobro da bi bilo istinito? Kao u slučaju Galapagosa i zeba sa tog ostrvskog arhipelaga, Darvin nas ponovo može dovesti u zabludu. Ne zaboravimo, Autobiografija je pisana skoro 40 godina kasnije, pa se i u pouzdanost ovog svedočenja može posumnjati. Mnogo bolji uvid pružaju nam njegove beležnice iz tog doba, a u njima nema traga o „trenutku prosvetljenja“. Umesto toga u dnevnicima nalazimo da je posle čitanja poznate knjige Tomasa Maltusa (Thomas Malthus, 1766 – 1834) Darvin zabeležio postojanje još jednog zanimljivog opažanja koje bi se možda moglo uklopiti u opštu sliku o transmutaciji vrsta. Na osnovu svega što se može naći u njegovim svakodnevno vođenim beležnicama, istoričari biologije su zaključili da je teorija evolucije formulisana postepeno, posle niza pogrešnih ideja i postupaka, i da je Maltusova knjiga Esej o populacionom principu (An Essay on the Principle of Population) samo jedan od ugrađenih elementa. Mada je u koncepciji prirodne selekcije sasvim izvestan uticaj Maltusa, među evolucionim biolozima se još uvek vode sporovi šta je zapravo Darvin preuzeo od Maltusa. Moramo imati u vidu da Maltus nije bio evolucionista i da se njegov ,,zakon koji prožima svu živu prirodu” odnosio na problem regulacije brojnosti populacija, a ne na mehanizme koji utiču na učestalost različitih osobina unutar populacija. Drugim rečima, „Maltus je smatrao da njegov zakon sprečava da se populacije mnogo menjaju“.

Mnogi prirodnjaci pre Darvina, primer je Čarls Lajel, uzimali su „Maltusov princip“ kao argument protiv evolucije. Darvin je, dakle, radikalno transformisao značenje stopa reprodukcije i preživljavanja – te stope su za Maltusa bile „sile“ koje sprečavaju da se populacije menjaju, a kod Darvina stope preživljavanja i reprodukcije postaju mehanizmi promena i poboljšanja! Darvin prihvata jedan važan element Maltusovog principa – stav da je „prirodni svet, svet borbe“. U Maltusovoj predstavi o prirodi važnu ulogu ima kompeticija između jedinki iste vrste za ograničene resurse životne sredine. Ipak, Darvin je i ovde, kako smo videli, značajno proširio ideju „borbe za opstanak“. Dugo odlaganje Prvu skicu teorije evolucije putem prirodne selekcije, od pedesetak strana, Darvin je načinio u vreme kada se iz Londona preselio u Daun (1842). Esej od 230 strana, u kome je detaljnije prikazao svoju teoriju, napisao je 1844. godine. Nakon toga, Darvin na dugo vreme prekida svoj rad na tom rukopisu. Zanimljivo je da se pobrinuo za objavljivanje eseja ukoliko mu se bilo šta desi. Umesto teorije evolucije, osam godina je posvetio taksonomskim istraživanjima jedne grupe račića. Narednih 14 godina nije objavio ništa vezano za problem promenljivosti vrsta. Kada je to najzad učinio, bio je na neki način prisiljen.

Zašto Darvin nije bio spreman da izađe u javnost sa svojom teorijom evolucije, iako je u ruci imao najznačajnije otkriće u istoriji biologije? Među razlozima za toliko odugovlačenje pominju se, recimo, strah da ne bude označen kao „čisti materijalista“, strah da ne povredi religiozna osećanja svoje supruge, želja da prvo završi radove iz oblasti geologije, itd. Imajući u vidu da je odmah po okončanju radova iz geologije (1846) Darvin započeo intenzivna taksonomska istraživanja ciripedija, veruje se da je gradio reputaciju ozbiljnog istraživača u biologiji pre objavljivanja svoje teorije evolucije. Darvinova istraživanja ciripedija su, ipak, predugo trajala. Po nekim mišljenjima, bio je bukvalno uplašen da javno iznese svoju teoriju. Na kraju krajeva, svi vodeći istraživači tog doba u Engleskoj, uključujući i njegove bliske prijatelje Lajela, Hukera, pa čak i T. Hakslija, bili su listom antievolucionisti. Prijatelji, iako ne do kraja ubeđeni u ispravnost ideje evolucije i mogućih mehanizama promena koje im je predočio, nagovarali su ga da izađe u javnost. Svoje odlaganje Darvin je branio željom da sve bude savršeno objašnjeno tako da ceo koncept promenljivosti vrsta i najskeptičniji naučnici moraju tretirati ozbiljno. Ipak, ako je njegovo objašnjenje bilo tačno, ostaje nejasno zašto nije nastavio svoj rad na toj „velikoj knjizi“ o kojoj je neprekidno pričao? Pitanje je dokle bi se oteglo ovo nećkanje da se u celu priču nije uključio jedan mlad i perspektivan čovek. U junu 1858. godine, Darvin je dobio pismo od prirodnjaka Alfreda Volasa (Afred Russel Wallace, 1823 – 1913) u kome ga ovaj moli za komentar rukopisa pod naslovom “O tendenciji varijeteta da se beskonačno udaljavaju od originalnog tipa”.

Alfred Volas

Pročitavši rukopis Darvin je bio potpuno šokiran! U pismu svom prijatelju Lajelu kaže: ,,Pokazalo se da ste bili potpuno u pravu da ću biti preduhitren … nikada nisam video veću koincidenciju; da je Volas video moj rukopis iz 1842. godine, ne bi mogao bolje napraviti njegov kratak izvod … dakle, sva moja originalnost, što god to značilo, otići će u paramparčad“. Kako je došlo do toga da malo poznati prirodnjak, kakav je u to vreme bio Volas, uputi svoj rukopis baš Darvinu? Volasovo pismo Darvinu predstavlja jednu od najdramatičnijih epizoda u istoriji biologije, epizodu o kojoj evolucioni biolozi ne vole mnogo da govore. Zapravo, Volas nije nimalo slučajno pisao Darvinu. Afred Volas je, 1855. godine, publikovao članak u časopisu Anali i magazin prirodne istorije pod naslovom O zakonu koji reguliše introdukciju nove vrste. U tom članku Volas još uvek nije došao do „zakona“, ali je Darvinu i njegovim prijateljima bilo sasvim jasno da je blizu hipoteze o postanku vrsta putem prirodne selekcije. Iako ga Lajel uporno nagovara da izađe u javnost sa svojom hipotezom, Darvin to ipak ne čini već upućuje Volasu pismo puno pohvale, ali i ukazuje da njih dvojica “misle prilično slično i da su do izvesnog stepena došli do sličnih zaključaka …“ Dalje Darvin piše Volasu: „Ovo leto biće već 20 godina otkako sam otvorio svoju prvu beležnicu koja se odnosila na pitanje koliko i zbog čega se vrste međusobno razlikuju. Upravo pripremam rad za publikovanje…[Međutim] stvarno je nemoguće navesti moje stavove (u granicama pisma) o uzrocima i načinima varijacije”. Ipak, pet meseci kasnije, Darvin užurbano objašnjava svoje stavove u granicama jednog pisma, ali ne u pismu upućenom Volasu, već svom američkom prijatelju i botaničaru Asi Greju (Asa Gray, 1810-1898). Očigledno je da se ovaj postupak ne može opravdati ničim drugim do Darvinovom brigom oko prvenstva nad idejom i njegovim nastojanjem da hipotezu predstavi neutralnom svedoku. Ponovno obraćanje Volasu, tri meseca nakon pisma A. Greju, ukazuje da je postupak motivisan upravo ovim brigama.

Darvin u drugom pismu Volasu navodi da „veruje da je otišao mnogo dalje“ od njega i ponavlja da je nemoguće napraviti kratak izvod iz hipoteze. Darvin jeste video Volasa kao opasnog suparnika, ali to nije bio slučaj sa Volasom. On je u Darvinu prepoznao eminentnog kolegu sa zanimanjem za isti problem. Imajući u vidu prethodnu korespodenciju, Volasu je bilo sasvim prirodno da Darvinu pošalje svoj rukopis na prethodno čitanje umesto direktno u neki časopis. Zanimljivo je kako se Volas uopšte zainteresovao za promenljivost vrsta. Dobri poznavaoci stanja u engleskom prirodnjaštvu kažu da je u prvoj polovini XIX veka ideja o evoluciji „visila u vazduhu“. U tom periodu, recimo, pojavila se tzv. „razvojna hipoteza“ filozofa Herberta Spensera (Herbert Spencer, 1820 – 1903), zagovornika evolucionih ideja, iako nije imao jasnu predstavu kako bi se ti procesi mogli odigravati. U vreme kada je Darvin formulisao svoj duži esej o postanku vrsta (1844), pojavilo se i delo škotskog izdavača knjiga Roberta Čembersa Ostaci prirodne istorije stvaranja, u kome se jasno zagovara evolucionizam. Knjiga je vrvela od čudnih ideja (npr. da je čovek poreklom od žabe!) i stručnih grešaka, ali je, uprkos tome, bila veoma popularna. Darvin nije uvažavao ovu knjigu, što nije bio slučaj sa mladim botaničarem Afredom Volasom koji je pročitavši Ostatke prirodne istorije stvaranja, postao opsednut „problemom vrsta“. Volas je prihvatio Čembersov stav da se vrste menjaju i bio je ubeđen da te promene kontroliše jednostavan prirodni zakon. U težnji da dođe do podataka koji bi mu „otkrili“ taj zakon, Volas je proveo tri godine (1847 – 1850) u Amazonskim prašumama. Na povratku sa ekspedicije, u brodskom požaru je izgorela čitava njegova kolekcija sakupljenih vrsta.

Nepokolebljivi Volas, jedva izvukavši živu glavu iz zapaljenog broda, otisnuo se na Malajski arhipelag gde je nastavio svoja istraživanja vezana za promenljivost vrsta. Izgleda da je tokom boravka na arhipelagu došao na ideju da bi „traženi zakon“ mogla biti prirodna selekcija. Verovatno ne može biti u pitanju samo koincidencija, ali i A. Volas je tvrdio da je „ključ“ za prirodnu selekciju našao čitajući Maltusa! Za razliku od Darvina, Volas nije oklevao da svoju ideju pretoči u kraći članak i pošalje u Englesku – na ruke nikom drugom nego Čarlsu Darvinu! Sve u svemu, krajnje čudna i neprijatna situacija u kojoj se našao Darvin, što zbog svoje neodlučnosti, što zbog Volasa, zahtevala je neki rasplet. Darvinov prijatelj Lajel je našao praktično rešenje – Volas i Darvin će publikovati članke istovremeno! Za manje od dve nedelje po pristizanju Volasovog pisma (1. jul 1858. godine), botaničar Huker (Joseph Hooker, 1817 – 1911) i sam Lajel, prikazali su pred članovima Lineovskog društva u Londonu izvod iz Darvinovog eseja pisanog 1844. godine, i Volasov članak. Sve se odigralo toliko brzo da Volas, još uvek na Malajskom arhipelagu, o tome nije znao ništa. Ni Darvin nije prisustvovao tom događaju – jedan od njegovih sinova preminuo je dva dana pre skupa. Darvinovi prijatelji su se pobrinuli da članovi društva saznaju ko ima prioritet. Zbog toga su, pored članaka, pročitali i Darvinovo pismo Asi Greju, a Huker je u pisanom obliku dostavio svoje svedočenje o čitanju Darvinovog eseja 14 godina ranije. Kada su se oba članka pojavila u časopisu društva, ovi dokumenti nalazili su se u prilogu. Nema, naravno, nikakve sumnje da je Čarls Darvin prvi formulisao hipotezu o prirodnoj selekciji kao mehanizmu koji može dovesti do pojave novih vrsta. Takođe je sasvim izvesno da je Darvin neuporedivo značajniji naučnik od Alfreda Volasa. Ipak, čitava ova epizoda bila je vrlo neprijatna Darvinu.

Prva Darvinova reakcija na predlog Lajela o zajedničkom publikovanju bila je „da bi bilo nečasno sa moje strane da sada publikujem“. Tek na veliki pritisak Lajela i Hukera, plan je sproveden u delo. Darvin se zbog ove epizode čitav život osećao vrlo loše. Volas je, sa druge strane, bio veoma polaskan što su Darvin i njegovi prijatelji, koji su pripadali „unutrašnjem krugu“ engleske nauke, toliko visoko cenili njegov rad. Po saznanju šta se desilo sa njegovim člankom, Volas šalje pismo majci u kome piše: “Primio sam pisma od Mr Darvina i Dr Hukera, dva najeminentnija prirodnjaka Engleske, koja su me jako obradovala. Ja sam Mr Darvinu poslao esej o problemu o kom i on upravo priprema veliki rad. Mr Darvin je pokazao članak Dr Hukeru i ser Č. Lajelu, koji su o radu imali toliko visoko mišljenje da su ga odmah prikazali pred Lineovskim društvom. To mi, po povratku kući, osigurava prijateljstvo i pomoć ovih eminentnih ljudi”. Zahvaljujući Volasu, dvadesetogodišnje odlaganje najzad je okončano. Darvin nikada nije zaboravio ovu epizodu i do kraja života je o prirodnoj selekciji govorio kao o „Volasovom i mom gledištu“. Na pritisak Lajela i Hukera, kratak izvod eseja iz 1844. godine je, između jula 1858. i marta 1859. godine, narastao u knjigu od 490 strana, čiji je naslov bio Postanak vrsta. Mada je Darvin još uvek insistirao da je to samo kratak izvod iz budućeg mnogo šireg dela koje je trebalo da se zove Prirodna selekcija, očekivana šira verzija nikada se nije pojavila. Prvo izdanje od 1250 primeraka odštampano je 24. novembra 1859. godine. Sledeća četiri izdanja (od 1860. do 1866. godine) nisu bitno menjana, dok je peto (1869. godine) imalo značajnije izmenjen tekst. Najveće promene, uz dodavanje nove glave (VII glava; Razne zamerke teoriji prirodnog odabiranja) bile su u poslednjem, šestom, izdanju (1872. godine). Svi prevodi na srpski jezik, počevši od 1878. godine (prevodilac Milutin M. Radovanović), napravljeni su prema šestom engleskom izdanju Postanka vrsta. Šta se desilo posle pojave Postanka? Veličina neke teorije ceni se prema uticaju koji ona ima na razvoj različitih naučnih disciplina, ali samo najveće od njih imaju uticaj i na formiranje pogleda na svet ljudi koji sa naukom imaju malo ili nimalo veze. Darvin je u Postanku izbegao da govori o poreklu čoveka; ipak, svima su bile jasne implikacije Darvinove ideje da je svaka vrsta rezultat dugotrajne evolucije u kojoj se odigravaju procesi transformacije jedne vrste u drugu i da su zbog toga sva živa bića dalji ili bliži srodnici. Ako su ptice poreklom od gmizavaca, što je vrlo efektno dokazano već 1861. godine kada je pronađen prvi fosil arheopteriksa – sjajan svedok postepenosti te evolucije, onda bi ljudi morali tražiti svoje najbliže srodnike među majmunima! Dakle, sa čovekom koji nije „svrha stvaranja sveta“ već samo jedna od miliona bioloških vrsta, u svesti običnih ljudi okončana je naučna revolucija koja je započela sa ukazivanjem Nikole Kopernika (1543) na nimalo prijatnu činjenicu da Zemlja nije centar Svemira. Ipak, mnoge ljude (još uvek) uznemirava isticanje činjenice da čovekovo mesto u svetu nije privilegovano i da priroda nije podređena čoveku i njegovim potrebama. Uprkos nauci, teško se napušta kosmologija po kojoj se u centru nalazi sveprisutni i svemoćni Tvorac, jer to je antropocentrična kosmologija! Stvarajući svet za čoveka, Bog je u takvoj kosmologiji ostao blagonaklon i brižan za svakog od nas, a naše bitisanje na ovom svetu samo je deo njegovog velikog plana. Uljuljkavanje u ideju da „neko gore vidi sve i brine o nama“ olakšava život mnogih ljudi skidajući im sa pleća osećaj velikog tereta odgovornosti za sopstvene živote.

Materijalistička koncepcija evolucije u kojoj je hipoteza boga „potpuni višak“, predstavlja strahovit potres za takve mistične svetonazore. Stoga ne čudi lavina napada na Darvinovu teoriju evolucije, koja sa manje-ili-više intenziteta traje do danas. Reakcije hrišćanskih crkava na naučnu teoriju nastanka i promenljivosti života bile su sasvim očekivane. U njihovim teologijama i svetim spisima dominira koncept kreacije – svet je nedavno stvoren i sve što treba znati o njegovom stvaranju piše u Knjizi postanja. Darvin je, sa svojom materijalističkom koncepcijom, smatran opasnim rivalom. Sasvim je sigurno da deo odgovora za dvadesetogodišnje odlaganje publikovanja teorije evolucije leži u činjenici da je Darvin bio potpuno svestan kontroverzi koje će usledeti. Verovatno je mogao pretpostaviti da će ga, osim crkvenih ljudi, napadati i mnogi prirodnjaci. Adam Sedžvik, Darvinov prvi učitelj geologije i profesor na Kambridžu, nekada je predviđao da će Darvin „postati veliko ime među prirodnjacima Evrope“. Ipak, posle pojave Postanka vrsta smatrao ga je nečasnom pojavom među naučnicima. Poznati američki geolog i uporedni anatom Žan Luj Agasi (Jean Louis Rodophe Agassiz, 1807-1873) kojeg je Darvin često citirao, bio je jedan od najžećih Darvinovih kritičara. Sedžvikova i Agasijeva reakcija na teoriju evolucije pokazuje da se i među vodećim naučnicima mogu pronaći oni koji svoja istraživanja podređuju učenju crkve. Nažalost, formalna osporavanja teorije evolucije koja su se čula tada, mogu se čuti i danas. Agasi je, na primer, tvrdio da Darvin nije dokazao ništa. Ponudio nam je, kaže Agasi, samo nekoliko interesantnih spekulacija kako bi se evolucija mogla odigravati, ali nam nije pružio čvrste dokaze da su se ti procesi stvarno tako i odigrali. Darvina su ovakve kritike posebno duboko pogađale, jer nije očekivao napade na svoju metodologiju. Kao i svi drugi naučnici, Darvin je u formulisanju mehanizma evolucionih promena (prirodne selekcije) sledio uobičajenu naučnu praksu, tj. polazio je od minimalnog teorijskog okvira da bi objasnio observacione fenomene. Često je govorio da zagovornici tvrdnje da nije „dokazao ništa“ zahtevaju od njega korišćenje znatno viših standarda „dokazivanja“ nego što ih sami koriste u svojim istraživanjima. Darvinu je, naravno, bilo jasno da takve kritike i odbacivanje njegove teorije nisu imali polazište u samoj nauci. Na Darvinovoj strani nalazilo se niz istaknitih prirodnjaka toga doba, kao što su Huker, Lajel, i T. Haksli u Engleskoj, Asa Grej u Americi, Ernst Hekel (Ernst Haeckel, 1834 – 1919) u Nemačkoj, iako se nisu slagali sa svim aspektima njegove teorije. U brojnim polemikama i raspravama povodom teorije evolucije, sam Darvin je retko učestvovao. Pravdajući se svojim lošim zdravljem, ostajao je kod kuće i nastavljao svoj rad na novim izdanjima Postanka vrsta. U većini novih izdanja dodavao je nove dokaze i, posebno u poslednjem, odgovore na kritike upućene njegovoj teoriji evolucije. Kada je objavljen Postanak vrsta Darvin je imao 50 godina. Njegov položaj u istoriji nauke bio bi jednako značajan kao i danas, čak i da je prestao sa daljim radom. Međutim, do kraja života objavio je još 10 knjiga. Prvih godina nakon Postanka objavio je dve knjige vezane za adaptacije kod biljaka, „O varijacijama u izumima pomoću kojih britanske i strane orhideje oprašuju insekti“ (On the Variation contrivances by which British and Foreign Orchids are Fertilized by Insects, 1862) i „Pokreti i ponašanja puzajućih biljaka“ (The Movements and Habits of Climbing Plants, 1865), kao i knjigu u kojoj je izneo svoju hipotezu o mehanizmima nasleđivanja – „Varijacije životinja i biljaka u procesu pripitomljavanja“ (The Variation of Plants and Animals under Domestication 1868). Dvanaest godina posle pojave Postanka vrsta, odlučio se da u knjizi „Poreklo čoveka i seksualna selekcija“ (Descent of Man, and Selection in Relation to Sex 1871) progovori o poreklu čoveka. U knjizi „Ispoljavanje emocija kod čoveka i životinja“ (The Expression of theEmotion in Man and Animals 1872) nastavio je sa navođenjem argumenata o bliskosti ljudi sa drugim vrstama. U poslednjih pet knjiga Darvin se bavio manje kontroverznim temama: „Insektivorne biljke“ (Insectivorous Plants 1875), „Efekti strano- i samooplodnje u carstvu biljaka“ (The Effects of Cross-and Self-fertilization in the Vegetable Kingdom 1876), „Različite forme cvetova biljaka iste vrste“ (The Different Forms of Flowers on Plants of the Same Species 1877), „Snaga biljnih pokreta“ (The Power of Movement in Plants 1880), „Formiranje biljnog humusa kroz aktivnosti glista opažanjima njihovog ponašanja“ (The Formation of Vegetable Mould, through the Action of Worms, with Observation on their Habits 1881). Još za života Darvina, antievolucionizam je izgubio bitku. Većina prirodnjaka jeste prihvatila evoluciju kao realnost u prirodi, ali to nije automatski značilo da su svi bili darvinisti. Pojavile su se brojne hipoteze i, konačno, polemike su se pomerile sa pitanja o realnosti evolucije na pitanje kako se odigravaju procesi evolucije. Iako je smatrao da su druge hipoteze daleko slabije od njegove, Darvin je bio zadovoljan svojim doprinosom – procesi evolucije postali su predmet intezivnih naučnih istraživanja! To se jasno može videti iz sledećih njegovih reči: „Da li će prirodnjaci verovati u gledišta Lamarka, Žofroa Sent-Ilera, autora ‘Ostaka’ [Prirodne istorije stvaranja], gospodina Volasa ili moja, ili bilo čija slična mišljenja, potpuno je beznačajno u poređenju sa prepoznavanjem da vrste vode poreklo od drugih vrsta i da nisu stvorene nepromenljive; onaj ko smatra da je ovo velika istina, ima otvoreno široko polje za dalja istraživanja“ Tokom 1882. godine, Darvin je doživeo nekoliko srčanih udara. Infarkt koji je doživeo 19. aprila, bio je fatalan. I pored lične želje da bude sahranjen u Daunu, tri dana posle smrti engleski parlament odlučuje, zbog pritiska javnosti, da Darvinov grob bude u Vestminsterskoj katedrali – mestu gde se sahranjuju svi engleski velikani. Tekst: dr Biljana Stojković