Vinsent Van Gog

Pre nego što je postao slikar holandski umetnik Vinsent Van Gog (1853-1890) bio je sveštenik, učitelj i trgovac umetničkim predmetima. Tim zanimanjima privukla ga je želja za životom koji istovremeno duhovno ispunjava i društveno je koristan, te je Van Gog shvatio da samo umetnost može da omogući pristup idealnom svetu koji je tražio.

Vinsent Van Gog, Ljudi koji jedu krompir, 1885. Ulje na platnu, 82 cm x 114.3 cm. Zadužbina Vinsenta Van Goga, Muzej Van Gog, Amsterdam

Pošto je dobio delimično umetničko obrazovanje, period između 1883. i 1885. godine proveo je slikajući u porodičnoj parohiji (njegov otac je bio sveštenik) u selu Nuenenu u Holandiji, gde su na njega duboko uticali dostojanstvo, duhovnost i trpeljiva snaga osiromašenih seljaka. Njegov najvažniji rad iz tog razdoblja, Ljudi koji jedu krompir, odražava njegovu saosećajnost i poštovanje prema nižim klasama kao što je o tome pisao na jednoj od 650 strana pisama koje je pisao svom bratu Teu: „Pokušao sam da istaknem da su ovi ljudi koji jedu krompir uz svetlost lampe kopali zemlju upravo tim rukama kojima uzimaju hranu, tako da slika govori o fizičkom radu, i kako su pošteno zaradili svoj obrok. Želeo sam da prikažem način života koji se prilično razlikuje od života nas civilizovanih ljudskih bića“. Ovde vidimo Van Gogovo divljenje i poštovanje prema priprostom životu koji se zasniva na direktnom kontaktu s prirodom i njegovim sumnjama u buržoaske vrednosti i modernost grada.

Vinsent Van Gog. Portret Perea Tangoja. 1887 – 1888. Ulje na platnu, 92 cm x 75 cm. Muzej Roden, Pariz

Njegovi umetnički uzori uključuju Milea čiji snažni i saosećajni prikazi seljaka odzvanjaju u Van Gogovim, i njegovog zemljaka Rembranta, čija opskurnost obavija ovu skromnu, gotovo ritualnu večeru u plašt pun poštovanja. Ono što posebno izdvaja ovaj prizor jeste Van Gogova tehnička naivnost, koja slici daje sirovu, grubu energiju koja je istovremeno seljake obdarila elementarnom vitalnošću koja buja i odražava umetnikov neobuzdan entuzijazam i strast za njegovom temom. Krvrgavi prsti i ruke, upadljivo iskrivljene fizionomije, zgužvana odeća, grede na tavanici koje se gube iz vida s eruptivnom snagom, sat i slika Raspeća koja izgleda kao da skače, a ne da visi na zidu – sve eksplodira unutar slike, uprkos spokoju samog događaja, radom izmorenih radnika koji jedu svoj oskudni večernji obrok. Van Gogovi gusti, uzbuđeni potezi koji izražavaju njegov entuzijazam i saosećanje pojačavaju snažno fizičko prisustvo njegovih seljaka. Van Gog se nakratko upisao na Akademiju primenjenih umetnosti u Antverpenu gde je proučavao Rubensove slike i skupljao japanske grafike. Nesrećan u Belgiji, Van Gog je otišao u Pariz da bi bio sa svojim bratom koji je upravljao odsekom za savremeno slikarstvo u jednoj umetničkoj galeriji. Tu je između 1886. i 1888. godine iz prve ruke upoznao impresionizam i neoimpresionizam, upijajući njihove poruke sa istim žarom s kojim se odnosio i prema svemu ostalom.

Vinsent Van Gog. Noćna kafana, 1888. Ulje na platnu, 72.4 cm x 92.1 cm. Umetnička galerija Univerziteta Jejl, Nju Hejven. Legat Stefana karltona Klarka, B.A. 1903. 1961.18.34

Na Portretu Perea Tangoja, koji prikazuje trgovca slikama i iskrenog socijalistu radosno je prigrlio paletu živih primarnih i sekundarnih boja. Iako zadržava svoj strastven potez, on ga sada primenjuje na mnogo sistematičniji način. Prostrujao je njime kroz Tangoja, pridajući mu duhovni zanos i učinivši da iz njega zrači spokojna harmonija. Van Gog čak predstavlja svog prijatelja u pozi Bude sa sklopljenim rukama. Iza njega je zid sa japanskim litografijama kojima se Van Gog divio ne samo zbog očiglednih estetskih razloga nego i što su predstavljale blagi utopijski svet. Počeo je da nagovara kolege slikare u Parizu da mu se pridruže u pokretanju umetničke kolonije na suncem natopljenom jugu Francuske, „Atelje na jugu“, koji je zamislio kao Japan Zapada. Samo se Pol Gogen zaneo tim snom iako je izdržao svega dva meseca. Sam u Arlu, Van Gog je procvetao u provansalskom pejzažu, divlje stvarajući od 1888. do 1889. godine svoja najsnažnija dela među kojima i Noćna kafana i Zvezdana noć.

Vinsent Van Gog. Zvezdana noć. 1889. Ulje na platnu, 73 cm x 93 cm. Muzej moderne umetnosti, Njujork. Iz legata Lili P. Bils (472.1941)

Obuzele su ga intezivne, nekontrolisane emocije i njegovo slikarstvo je postojalo sve više ekspresionističko, koristio je boje da bi preneo emocije, a ne dokumentovao realnost te je pri tom koristio lični simbolički rečnik. U Noćnoj kafani zabeležio je svoju odbojnost prema leglu pokvarenosti u Arlu tvrdeći da je crvenom i zelenom „želeo da izrazi strašne strasti čovečanstva“. Ta simbolička upotreba komplementarnih boja vizuelno stvara neprijatnu oporu atmosferu, a postaje još mučnija zbog neskladnog raspona bledozelenih koje se pojavljuju na stolu za bilijar, stolnjacima, baru, tavanici, čak i na kosi konobara. Morbidna krvavocrvena boja zidova krvari u škripave daske na podu čija jarkožuta označava pakao a ne radost; sve to stvara atmosferu pojačanu zracima svetlosti koji se šire iz plinskih svetiljki na tavanici. Međutim, osobenost koja je preovladavala na većini Van Gogovih slika pripada svetovnom jevanđelisti koji je slavio sav život i žudeo za univerzalnom harmonijom. To se može videti u Zvezdanoj noći. Tu u dolini vidimo udobno smeštene tople domove jednostavnih seljaka. Žut odsjaj iz njihovih pravougaonih prozora sjedinjuje ih sa žutim okruglim zvezdama gore u svemiru, njihovi su kontrastni oblici jin i jan elementarne harmonije. Spiralno drvo čempresa koje se diže u visinu ispunjeno životom dominira prvim planom. Ono je paralelno s crkvenim zvonikom i oboje paraju goruće zvezdano nebo, povezujući zemlju sa transcedentalnim.

Nebo je osvetljeno divnim kosmičkim vatrometom – oreoli zvezda i veseli oblaci koji se kotrljaju odjek su lelujanja planina i drveća ispod. Upregnuvši svoj ekspresionistički rečnik Van Gog je naslikao prost svet i utopiju o kojoj je sanjao: tihi spokoj jednostavnih, skromnih ljudi, hranjenih prirodom i u skladu sa univerzalnim silama. Ipak, uprkos svom zanesenjačkom stvaralaštvu i humanitarnim težnjama, Van Gog je bio duboko uznemiren i depresivan čovek. Postepeno je počeo da sumnja u svoju sposobnost slikanja i izvršio je samoubistvo u godini u kojoj je naslikao Zvezdanu noć.