Fatalna lepota

Počnimo ovu priču jajetom. Ne pravim jajetom, niti izlizanim filozofskim pitanjem da li je ono starije od kokoške – mada se zaista možemo zapitati šta se prvo pojavilo, bore ili krema protiv bora. Ne, ovde je reč o posebnom, „kristalnom jajetu“ koje poseduje magična svojstva vaginalne regeneracije. Tako barem tvrdi glumica i „lajfstajl guru“ Gvinet Paltrou, koja je ova jaja prodavala na svom sajtu Goop.

Reč je o kamenju od žada ili kvarca u obliku jajeta, koje se prema preporuci ovog sajta i njegove matrone stavlja u vaginu i drži tu neko vreme, u zavisnosti od problema, pa čak i preko noći, kako bi se žena što bolje „povezala sa svojom unutrašnjom energijom“. Po ceni od samo 66 dolara mogli ste da kupite tamno jaje od žada, koje navodno poboljšava seksualnu energiju i zadovoljstvo, a za 55 dolara jaje od roze kvarca koje „aktivira srce“ za više ljubavi i pozitivne energije.
Takođe, ovaj sajt je tvrdio da kristalna jaja pomažu u „povećanju vaginalnog mišićnog tonusa, hormonskog balansa i regulisanju ženstvene energije uopšte“. Jer, svaka žena treba da ima jak tonus vaginalnih mišića, hormonski balans i pregršt ženstvene energije da bi se osećala lepom, mladom i seksualno privlačnom. Naravno, ovo je bilo samo prodavanje magle.
Stavljati kamen u vaginu zarad lepote nije samo bizarno već može da bude i opasno. Kamen je po strukturi porozan, i ne može adekvatno da se očisti između dve „upotrebe“, što može da izazove ozbiljne infekcije, pa čak i sindrom toksičnog šoka. Naročito pošto se savetovalo da se koristi satima, pa i preko noći. Paltrou je na kraju završila na sudu zbog lažnog reklamiranja i ugrožavanja zdravlja.
Međutim, zaista postoje žene koje su naručivale ova jaja od žada ili kvarca, plaćale ih po 50 ili 60 dolara, stavljale ih u svoje vagine i čak ih satima držale tu, verujući da time rade nešto korisno za svoje telesno blagostanje, za svoju lepotu i seksualnu privlačnost – jer šta je drugo zravlje, mladolikost, „ženstvena energija“ i jak tonus vaginalnih mišića nego seksualna privlačnost?

Kad smo kod održavanja vaginalne vitalnosti i zdravlja, bilo je i opasnijih preparata od kristala. Sredinom 20. veka u popularnim časopisima su veoma česte bile reklame koje su promovisale sredstva za održavanje tzv. „ženske higijene“. Najpoznatiji preparat za vaginalno ispiranje je bio lizol, sredstvo koje se danas koristi za dezinfekciju kuhinje i kupatila.
Lizol se prvi put na tržištu pojavio krajem 19. veka kao sredstvo za borbu protiv kolere u Nemačkoj, pa onda 1918. za borbu protiv gripa. Dvadesetih godina 20. veka počeo je da se reklamira u ženskim časopisima kao sredstvo za održavanje vaginalne higijene za udate žene – kao dezinfekciono sredstvo, razume se. Međutim, vaginalna higijena je u to vreme imala i jedno skriveno značenje: kontracepciju.
Preporuka je bila da se dezinfekciono sredstvo koristi za ispiranje nakon seksa, da ubije „neželjene bakterije“, odnosno spermatozoide. Ovo je bio relativno efikasan metod kontracepcije u vreme kada su drugi metodi bili preskupi, ili čak ilegalni. Njihova prodaja i reklamiranje često su bili zabranjeni, pa su se reklamirali kao sredstva za „žensku higijenu“. Postkoitalno ispiranje bilo je najrasprostranjeniji (mada ne naročito efikasan) metod kontracepcije, a između 1930. i 1960. u SAD je vodeći proizvod za ovu namenu bio lizol (Lysol).
Naravno, negativne posledice vaginalnog ispiranja dezinfekcionim sredstvom bile su ozbiljne – od ekstremne iritacije i upale do smrti. Neke žene su koristile lizol i za ispiranje materice. Tek je krajem 60-ih godina prošlog veka lizol počeo da se prodaje kao sredstvo za čišćenje klozetskih šolja.
„Muškarac se oženi ženom zato što je voli. Pa umesto da krivi njega ako bračna ljubav počne da jenjava, žena treba da preispita sebe“, kaže jedna američka reklama za lizol. „Da li se ona zaista trudi da održi strastvenu ljubav u svom braku? Jedan od najefikasnijih načina da sačuva svoju nežnu ženstvenu primamljivost jeste održavanje ženske higijene upotrebom sredstava za vaginalno ispiranje sa naučno ispitanom formulom kao što je lizol.“
Svi mi želimo da zauvek ostanemo lepi, mladi i seksualno privlačni, ali i da živimo što duže. Svaka epoha je imala kako svoje standarde lepote tako i svoje metode njenog održavanja i ispoljavanja, svoje napitke i serume za podmlađivanje, svoj mit o lepoti.
Viktorijansko doba bilo je poznato po bizarnim standardima lepote i još bizarnijim metodama dostizanja tih standarda – bled ten, krupne oči, rumeni obrazi i, pre svega, tanana linija. Idealan struk je bio prečnika od oko 40 cm, gotovo perverzno neostvariv. Žene su u tom periodu imale sijaset neobičnih, često veoma opasnih metoda i dijetalnih praksi, od gutanja amonijaka do nošenja korseta nalik spravama za mučenje. Na svu sreću, većina ovih tzv. tajni vitke figure davno je zaboravljena, osim jedne – dijete sa pantljičarom.
Princip dijete je relativno jednostavan. Proguta se tableta koja sadrži jaja pantljičare, pantljičara se potom izleže i razvije u crevima domaćina, koji bi gubio kilograme jer bi parazit konzumirao deo njegovog kalorijskog unosa. Kad dostigne željenu kilažu, domaćin uzme lek protiv pantljičare i očisti organizam.

Kako se ozračiti i postati lepši.

Istorijski nema dokaza da je dijeta sa pantljičarom ikada zapravo primenjivana, niti se zna koliko je mogla biti popularna. Postoje teorije prema kojima su tablete sa jajima pantljičare bile samo placebo, odnosno da su lažno reklamirane i prodavane. Međutim, internet je i dan-danas krcat forumima sa savetima za efikasnu primenu ove „dijete“, što samo po sebi nije neobično – na internetu ima svačega. Problem je što za dijetalno gajenje parazita radi linije postoji kakvo-takvo tržišno interesovanje već više od jednog veka.
U suštini, potpuno je nevažno da li preparati zaista sadrže jaja pantljičare. Kristalna vaginalna jaja takođe nemaju nikakva „magična“ svojstva. Moć ovih metoda ulepšavanja leži u veri u njihovu efikasnost, u načinu na koji su plasirani i reklamirani. Njihova proizvodnja počiva na tome da su žene toliko opčinjene mitom o lepoti da su spremne da preduzmu bilo koji korak ako će ih taj korak odvesti bliže idealnoj figuri, koži, kosi, tenu. Žene su u to doba bile toliko opsednute belim i čistim tenom da su bili popularni tretmani pijavicama, koje bi im sisale krv iz lica, kroz uši. Ako već tražimo parazita, treba uperiti prst u smeru nerealističnog, nedostižnog i večito promenljivog ideala ženske lepote.

U čitavom 19. veku bili su veoma rasprostranjeni ekstremno opasni preparati za ulepšavanje. Jedan od popularnijih, naročito u Centralnoj Evropi, bio je ni manje ni više nego poznati otrov – arsenik. Prodavao se kao preparat za sjajan ten, jasne, blistave oči i mekše grudi. Ženama je savetovano da ga piju „samo kad mesec raste“ i samo u malim količinama, zato što je posledica prevelike doze, naravno, smrt.
Redovno konzumiranje malih količina arsenika dovodi do tolerancije, ali i zavisnosti – prekidanje ove prakse rezultiralo bi bolnim mišićnim grčevima i povraćanjem. No, ako već konzumiranje čistog otrova zarad lepote samo po sebi nije dovoljno morbidno, jedna od posledica dugotrajnog trovanja arsenikom je blokiranje joda neophodnog za rad tiroide, te su žene koje su praktikovale ovaj metod ulepšavanja redovno bolovale od gušavosti. Postojale su i kreme na bazi arsenika koje su se koristile za depilaciju.
Opsesija svetlim tenom i blistavim očima bila je toliko duboko ukorenjena i rasprostranjena da su žene još u srednjem veku koristile meleme i preparate da postignu efekat mladolike kože i nevinih krupnih očiju. Jedan od najopasnijih sastojaka koji se koristio sve do viktorijanskog doba jeste velebilje (lat. Atropa belladona). Ova biljka pripada familiji Solanacae zajedno sa paradajzom, krompirom i patlidžanom, što na prvi pogled deluje sasvim bezazleno, međutim, reč je o veoma otrovnoj biljci.
Žene u srednjovekovnoj Venciji koristile su meleme od ove biljke kako bi ublažile crvenilo lica, ali je najpopularnija upotreba velebilja bila u kapima za oči, koje su pravljene od koncentrata ove biljke. Žene su ih ukapavale direktno u oči da bi širile zenice i tako ostavljale utisak krupnih, nevinih očiju. Posledice trovanja velebiljem bile su kao iz horor filma – halucinacije, delirijum i konvulzije. I najmanja količina ove biljke može da izazove paralizu pa i smrt – zato se, osim u kozmetici, koristila i za kraljoubistva.

Uvek su najbizarnije trendove u lepoti postavljale moćne i popularne žene – danas je to Gvinet Paltrou, a u 16. veku to je bila kraljica Elizabeta Prva, pod čijim su uticajem žene generacijama mazale olovo na lice. Olovo se u kozmetici koristilo sve do 19. veka. Žene bi mešale prah od olova sa sirćetom i tako izbeljivale lice. U 16. i 17. veku bile su rasprostranjene razne zarazne bolesti, naročito velike boginje, koje bi preživele srećnike često ostavljale sa ozbiljnim ožiljcima. A onda, u potrazi za lepotom bilo je neophodno sredstvo koje bi te ožiljke učinilo nevidljivim – a da pritom bude i dostupno i jeftino. Da bi se napravio puder od olova, nije trebalo mnogo ni vremena ni novca, imao je svilenkastu mat teksturu i pružao ujednačen i besprekoran ten. Međutim, dugotrajna upotreba ovog pudera dovodila je, sasvim očekivano, do trovanja olovom, što je izazivalo oticanje mozga, paralizu i na kraju smrt.
Kada su olovo i arsenik izgubili na popularnosti, zamenila ih je živa, koja se koristila protiv bubuljica i za ujednačavanje tena, kao i za lečenje sifilisa. Međutim, živa je veoma otrovna, lako se apsorbuje kroz kožu i može da dovede do problema u bubrezima i jetri, kao i da izazove umor, tremor i depresiju, a naročito je opasna za trudnice jer može da ima ozbiljne posledice na plod. Zabrinjavajuće je da se živa i dalje koristi u nekim kozmetičkim proizvodima, pogotovu ako im je svrha borba protiv bora ili izbeljivanje kože, pa je otkrivena čak i u nekim sredstvima protiv akni. Ovi preparati se obično proizvode u zemljama Južne Amerike, Bliskog istoka, Azije i Afrike, gde ne postoji stroga regulativa.

Osim hemijskih preparata, u pohodu na lepotu često su se koristile i fizičke sprave i naprave koje su bile ne samo neudobne, već su imale potencijalno ozbiljne negativne posledice na zdravstveno stanje korisnika. Jedan od takvih izuma bio je tzv. magnetski korset, popularan krajem 19. veka, koji navodno od najnezgrapnijeg tela može da napravi vitku i elegantnu figuru, ali i da pospeši zdravo držanje tela i vitalnost unutrašnjih organa.
Stari rendgenski snimci žena koje su praktikovale višegodišnje nošenje korseta pokazali su da ovaj metod dobijanja i održavanja vitke linije dovodi do opasnog pomeranja rebara i unutrašnjih organa. Često su se nosili toliko tesno zavezani da žene nisu mogle da dišu, pa odatle i slika dame iz prošlosti koja lako i često pada u nesvest – žene u korsetima su zaista veoma često gubile svest usled nedostatka kiseonika.
Korseti su navodno imali i funkciju održavanja ispravnog držanja kičme, međutim, produženo oslanjanje na potporu korseta dovodilo je do obrnutog efekta: atrofije leđnjih i pektoralnih mišića. Štetne posledice stezanja struka, osim po grudni koš, bili su i problemi sa varenjem, uvrtanje creva, zatvor i mnogi drugi. Ova praksa, nažalost, još uvek nije iščezla – dok su se pre sto godina koristili korseti koji su se zatezali kanapima, danas se praktikuju steznici koji, pored sužavanja struka, navodno pomažu i u gubljenju kilograma i veoma su popularni među modelima na Instagramu.

No, sve ovo je možda čak i bezazleno u poređenju sa najopasnijim preparatom koji se ikad koristio u kozmetici: radijumom. Čim su ga Pjer i Marija Kiri otkrili krajem 19. veka, radijum je počeo da se pojavljuje u kremema za lice – kao zaista delotvorno sredstvo u borbi protiv bora. U prvoj polovini 20. veka bilo je nekoliko kozmetičkih kompanija koje su nudile sijaset proizvoda – od krema do karmina, pa čak i paste za zube sa radijumom, a bili su popularni i spa tretmani sa radioaktivnim blatom.
„Zraci radijuma, zapravo, ulivaju energiju i oživljavaju svaku živu stvar sa kojom se susretnu“, piše u reklamnom pamfletu pod nazivom Radijum i lepota iz 1918. godine. „Njih ljudsko telo prihvata kao što biljka prihvata zrake sunca.“ Krajnje posledice tih tretmana nije potrebno detaljno opisivati, već je dovoljno samo reći sledeće: sunce nikada nije učinilo da jedna biljka ostane bez svoje vilice.

Članak je preuzet sa sajta Odiseja. Autor: Luna Đorđević