Veštačka inteligencija – strahovi i nade

Pisati o veštačkoj inteligenciji je poprilično nezahvalno jer je tema toliko široka da su potrebne knjige da bi se bar koliko toliko obradila. Međutim, tema je toliko “vruća” da svakako o njoj treba nešto više reći.

Hladni svet kojim upravlja veštačka inteligencija

Pojam veštačka inteligencija (u daljem tekstu AI – Artificial Inteligence), predstavlja inteligenciju koja je svojstvena mašinama a ne ljudima i životinjama. Kolokvijalno, ovaj pojam se primenjuje u situacijama kada mašina imitira kognitivne funkcije koje ljude asociraju na druge ljudske umove, kao što su učenje i rešavanje problema. U današnja vremena glavni napori u razvoju AI su usmereni na prepoznavanje lica, prepoznavanje govora, automatske vozače automobila, strateške igre (šah), automatske isporuke pošiljki, vojne simulacije i interpretaciju kompleksnih podataka. Doduše oblasti koje se ubrajaju u AI čim budu razvijene odmah se i izbace iz definicija. Tako je recimo danas prepoznavanje teksta rutinska operacija pa je više niko i ne ubraja u AI. Cilj razvoja AI su postizanje opšte inteligencije kroz niz koraka u koje spadaju:

  • 1. Rezonovanje i rešavanje problema,
  • 2. Prezentovanje znanja,
  • 3. Planiranje,
  • 4. Učenje,
  • 5. Procesiranje prirodnog jezika,
  • 6. Percepcija,
  • 7. Motorika i manipulacije kretanja,
  • 8. Socijalna inteligencija i
  • 9. Kreativnost.

Danas postoji više različitih vrsta pristupa za ostvarenje ovih ciljeva od kojih su najznačajniji Kibernetika i simulacija mozga, zatim simbolički pristup, sub-simbolički pristup, statistički pristup i integrisani pristup. Ovo je najkraći mogući sažetak onoga što se trenutno dešava i koje su vizije daljeg razvoja AI. Međutim, u medijima i popularnoj literaturi se ide mnogo dalje pa se postavljaju uglavnom pitanja vezana za krajnji proizvod razvoja AI, dakle za nekog humanoidnog robota koji ima ili jednake ili veće intelektualne sposobnosti od čoveka. Postavljaju se i etička pitanja kao i ona koja se odnose na mogućnost da AI preuzme glavnu ulogu i zbaci nas s trona evolutivne lestvice. Da bi se odgovorilo na ova pitanja dobro bi bilo znati šta se generalno misli o dometima AI. Međutim, teško je i među naučnicima postići konsenzus po ovom pitanju. Jedni misle da se čovekova inteligencija može opisati kao skup formalnih operacija nad simbolima pa da samim tim može biti opisana na takav način da se i mašini može “objasniti” kako da to isto izvede. Drugi smatraju da ljudska ekspertiza zavisi od nesvesnog instinkta i od “osećaja” za situaciju a ne od eksplicitnog simboličkog znanja.

Rodžer Penrouz – AI nije moguća

Ovde treba spomenuti Gedelovo, Lukasovo i Penrouzovo viđenje koje na visoko tehničkom nivou objašnjava zašto mašina ne može podražavati ljudsku inteligenciju. Penrouz u svom delu “Carev novi um” kaže: “Svoja gledišta sam izložio u ovoj knjizi u dva pravca. Prvi je pokušaj da se pokaže, oslanjanjući se na rezultate Gedelove (i Tjuringove), da je matematičko razmišljanje (i svesno mišljenje uopšte) nešto što se ne može obuhvatiti bilo kojim čisto računarskim modelom mišljenja. Ovaj deo moje argumentacije kritičari su najčešće pokušavali da ospore. Drugi pravac je nastojanje da se pokaže kako postoji krupna pukotina u našoj fizičkoj slici sveta, na nivou koji bi trebalo da bude most što spaja submikronski svet kvantne fizike sa makroskopskim svetom klasične fizike. Prema mom uverenju, nedostajuća fizika unutar te pukotine, kada bude pronađena, igraće suštinsku ulogu u fizičkom razumevanju svesnog uma. Štaviše, moralo bi postojati nešto izvan čisto izračunljivog dejstva u ovoj traženoj oblasti fizike. Zaključna razmatranja završio je rečima: „U ovoj knjizi predstavio sam više argumenata koji bi trebalo da pokažu neodrživost stanovišta – očigledno vladajućeg u savremenom mišljenju – da je naše razmišljanje suštinski isto kao i dejstvo veoma složenog računara. Svest mi izgleda tako važan fenomen da jednostavno ne mogu da poverujem da je ona nešto sasvim ,slučajno’ prizvano komplikovanim proračunom. To je fenomen kojim se saznaje o samoj egzistenciji univerzuma. Može se tvrditi da univerzum kojim upravljaju zakoni, ali koji ne dozvoljava svest i nije, uopšte, univerzum. Samo je fenomen svesti onaj koji može prizvati hipotetički ,teorijski’ univerzum u stvarno postojanje”. Problem oko ovoga se možda najbolje može iskazati rečenicom Entonija Etingera koji je, povodom pokrenute rasprave, kazao da je ona „suviše naučna da bi se prepustila filosofima, a isuviše filosofska da bi se prepustila naučnicima”. Dakle, jasno je da ne postoji konsenzus ni o dometima AI a kamoli o etičkim pitanjima vezanim za nju.

Što se tiče mog ličnog stava, Penrouzova ubedljivost je na mene ostavila izuzetan utisak kada se radi o dometima AI. Stoga, ako se ograničim na taj utisak mogu iskazati svoj trenutni stav kao verovanje da nije moguće napraviti AI koja će biti ravna čovekovoj i da ne postoje realne opasnosti da AI ikada dođe na takav stadijum da ugrozi čovekovu ulogu u ovom svetu. Kada kažem da je to moje trenutno mišljenje ukazujem na mogućnost da se ono promeni jer postoje i drugi ljudi na ovom svetu koji imaju ubedljive argumente koji mogu narušiti moju percepciju. Recimo Ilon Mask, Stiven Hoking ili Bil Gejts smatraju da je najveća opasnost po ljudsku vrstu upravo AI. Nisam siguran da oni imaju na umu razvoj AI na principima na kojima počiva sadašnja računarska tehnologija već je moguće da njihova percepcija uključuje i programiranje biološkog materijala što je onda jedna sasvim nova situacija. Ta situacija u suštini predstavlja poboljšanje ljudskog mozga genetskim inženjeringom što vodi ka nekoj vrsti hibrida koji nije ni čovek ni mašina. Zamislimo situaciju u kojoj čovek odjednom počinje da računa kao mašina, da povezuje ogromne količine podataka, da mu memorija pored skladišta u mozgu može biti i smeštena na nekim eksternim medijima. Mogućnosti u ovom smislu su ogromne ali tu već dolazimo u žestok sukob s etikom jer je veliko pitanje da li takav hibrid uopšte predstavlja čoveka. Na kraju krajeva, odluka da li će se stvarati nešto takvo danas stoji na ljudima pa je čovek jedino i pozvan da odgovori na tu dilemu. Postavlja se pitanje da li ima smisla uopšte stvarati superčoveka koji sve što radi radi bez ikakvog napora. Da li takav čovek uopšte može imati emocije prema bilo čemu? Ne znam, ali mi se čini da je to poprilično neistražen teren na koji nije lako zakoračiti. Da li će se pred takvog čoveka opet postaviti zadaci koje ni on neće moći obaviti pa će poboljšanja ići sve dalje i dalje do tačke kada se pogubi svaka moguće veza s onim što mi jesmo danas.

Ljudska radoznalost je ogromna ali čovek neće biti čovek ako ne bude u stanju da sačuva one evolucione elemente koje ga čine čovekom, empatiju, ljubav, strast, radoznalost, sreću. Naravno da bi hibridi brzo potisnuli čoveka kakav je danas i stvarali bi sopstveni svet koji bi bio sasvim drugačiji od našeg. Možda bi to za njih bio svet koji im odgovara ali ovaj svet je sada naš i koliko god bio opterećen problemima koje vidimo na sve strane on je predivan. U tom svetu svi mi doživljavamo sve što je lepo, u tom svetu imamo snove o još boljem i u tom svetu želimo da ostvarimo te svoje snove. Može neko reći da je to zato što ne poznajemo druge svetove ali taj argument nema mnogo smisla. Univerzum je ogroman i poznavanje manje ili više od beskrajnog broja mogućnosti ne znači mnogo. Negde se mora umeti stati. Možda u silnoj žurbi da stignemo negde drugde zaboravljamo na najlepšu mogućnost koja je tu, pored nas, a ona podrazumeva da ovaj svoj svet napravimo svojim rajem i da iskoristimo sve mogućnosti koje nam u okvirima humanizma pruža nauka. Humanizam ne znači nakačiti nekome kvantni računar u glavu niti deliti informacije u nekom mozgonetu, ne znači intervencije nad genima koji će praviti nadljude u intelektualnom smislu ali znači intervenciju nad genima koja će eliminisati bolesti, znači olakšavanje učenja, znači potragu za večnim životom intervencijom nad ljudskim organima, znači potragu za drugim svetovima koje bi naselili, znači prestanak borbe za opstanak. Veštačka inteligencija koja ide u tom smeru je stoga za mene lično prihvatljiva i poželjna. Ali manipulacije našim biološkim materijalom u smislu podešavanja intelektualnih sposobnosti je previše opasna staza koja verovatno vodi k samouništenju ili barem iskorenjivanju onoga što nas čini ljudima. Znam da neću biti svedok toga ali se nadam da će naš svet, sve ono što mi jesmo ili želimo biti ostati zauvek takvo. Iskreno rečeno najviše poverenja imam u univerzum koji nas je iznedrio pa mi je najlogičnije da ne ubrzavamo proces koji traje milijardama godina.