Ovu priču neću ispričati nipošto slučajno. Možda će nekim ljudima koristiti i pripomoći u razumevanju onoga što tako lako osuđuju.
Smrt Alana Tjuringa (Alan Mathison Turing), 8. juna 1954. godine, imala je gotovo beznačajan odjek u javnosti. Nije bilo dugih in memoriam članaka u novinama, nije bilo prigodnih programa na radiju, a i najveći britanski javni servis, čuveni BBC, ćutao je. Poneki skroman članak, uz sećanje njegovih kolega i članova porodice, probijao se kroz sramotni zid ćutanja, podignut da odbrani nehumani i neetički zakon iz 1885. godine, po kom je Tjuring bio okrivljen i osuđen za „veliku nepristojnost“ sa drugim muškarcem. Da, Alan Tjuring je bio homoseksualac.
Blečli park, zima 1939. U Bakinghamširu u Engleskoj veliki rat još uvek deluje daleko. Tek će naredne godine doneti poraze za savezničku ekspediciju u Evropi i nakon povlačenja iz Denkerka ratna dejstva preseliti nad Britaniju. Magla i tišina vladaju u dvorištu oko vekovima stare vile u kojoj je sa izbijanjem novog rata smeštena takozvana Stanica X, poznata i kao Državna škola za kodove i šifre (Government Code and Cypher School).
Svetlost je upaljena samo na krovnom prozoru jedne od koliba u dvorištu. Ovde uz lampu mladi engleski matematičar Alan Tjuring (1912–1954), u to vreme već poznat širom sveta po svom neočekivanom odgovoru na Hilbertov zadatak odlučivosti, rešava problem Enigme, sa kojim niko osim njega ne želi da se suoči.
Tokom te decembarske noći, Tjuring iznenada rešava sistem indikatora na ovoj zagonetnoj nacističkoj spravi za šifrovanje mornaričkih poruka. A potom, pre jutra dolazi na još jednu, sasvim novu ideju – smišlja sekvencijalnu statističku tehniku kojom se šifra Enigme može razbiti. Daje joj naziv Banburismus.
U narednim danima će sam sebe uveriti da je njegov novi metod funkcionalan u praksi, što dovodi do pokretanja najbolje čuvanog tajnog projekta u Drugom svetskom ratu, projekta “Ultra”. Njegove posledice nisu uticale samo na ishod rata koji će tek pokazati svoje strašno lice, nego su sasvim uzgredno dovele i do onoga što u XX veku znamo kao kompjuterska revolucija.
U prvim godinama nakon rata, Tjuring se doselio u londonsko naselje Ričmond, gde je u Nacionalnoj laboratoriji za fiziku (National Physics Laboratory – NPL) radio na projektovanju takozvane „Automatske računske mašine“ (Automatic Computing Engine – ACE). Zanimljivo je da je svoj rad, tj. saznanja koja je stekao tokom rata, morao potpuno da preformuliše s obzirom na to da je i dalje bio obavezan na čuvanje vojne tajne, tj. tajni Blečli Parka. Tek 1950. godine je računar ACE, sa memorijom od 25 kB i brzinom procesiranja podataka od 1 MHz, pokrenuo prvi program, postavši istovremeno najbrži računar na svetu u tom trenutku. U to vreme je Tjuring, razočaran time što je morao da podatke daje „na kašičicu“ zbog čuvanja vojne tajne, već odavno napustio NPL. Interesantno je reći da je Tjuringa sa idejom pretekao još jedan čuveni matematičar, Džon fon Nojman (John von Neumann), ali je uprava NPL-a odbacila fon Nojmanov projekat kao nedovoljno razrađen i kao nedovoljno originalan, zbog toga što je sadržavao neke od Tjuringovih originalnih odeja i koncepata.
Bilo kako bilo, era računara je otpočela, i zahuktavala se, pokrenuta Tjuringovim idejama. U narednim godinama je na ovom konceptu izrađen veći broj novih računara, koji su ubrzo namenu nalazili u vazduhoplovstvu, poštanskoj službi ili na univerzitetima.
Tjuring je za to vreme, od 1948, bio zaposlen na Odseku za matematiku Univerziteta u Mančesteru, kao zamenik direktora računarske laboratorije i neko ko je direktno razvijao softver za tamošnji računar – „Manchester Mark 1“.
Tu je prvi put počeo detaljnije da razvija ideju o veštačkoj inteligenciji i u tu svrhu predložio eksperiment, koji je kasnije nazvan „Tjuringov test“, kao način da se utvrdi da li je mašina „inteligentna“.
Ideja se zasnivala na tome da čovek sa ulogom arbitra postavlja pitanja, odnosno komunicira sa računarom i sa drugim ljudskim bićem. Svi učesnici su odvojeni jedni od drugih, a uspeh se meri time koliko je nemoguće razlikovati odgovore mašine, od odgovora drugog ljudskog bića. Sam test se ne bavi tačnošću odgovora, već samo prati koliko su odgovori nalik na tipične ljudske odgovore. Naravno, komunikacija se odvija samo tekstualno, da bi se izbegle eventualne greške u računarskoj/mašinskoj interpretaciji ljudskog glasa. Tjuring je predlagao i stvaranje softvera koji bi u početku podsećao na um deteta, da bi vremenom učio i napredovao. Čak i danas na Internetu postoji mnoštvo takvih „mašina“, koje u „razgovoru“ sa korisnicima ispituju valjanost Tjuringovog testa. Sa druge strane, obrnuti Tjuringov test je već dugo više od običnog malog testa ili zabave i pod imenom „CAPTCHA“ se već neko vreme koristi kao prilično pouzdan test za to da li je korisnik programa ili onaj ko sajtu pristupa čovek ili računar.
Godine 1948, zajedno sa svojim kolegom sa studija Dejvidom Čampernounom (David Gawen Champernowne), Tjuring je započeo rad na programu za igranje šaha, namenjenom računaru koji još nije ni postojao. Kako ni 1952. godine, kada su bili zadovoljni programom, nije bilo računara dovoljno moćnog da program obradi, isprobali su ga tako što je Tjuring izigravao računar, i koristio oko pola časa po potezu, a sa druge strane ove partije koja je i snimana bio je još jedan Tjuringov kolega, mladi Alik Gleni (Alick Edwards Glennie).
Gotovo iz zabave, krajem četrdesetih godina Tjuring je izumeo i takozvanu „LU dekompoziciju“, metodu rešavanja matričnih jednačina korišćenjem gornje i donje trougaone matrice.
Uokviru tog „igranja“ matematikom poslednje dve godine života je posvetio i logici paternizacije tj. obrazaca, kao i matematičkoj biologiji, tj. Fibonačijevoj filotaksiji, okarakterisanoj postojanjem Fibonačijevog niza (0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, 233, 377…) u strukturi biljaka. Žalosno je da je većina radova na tu temu objavljena tek 1992. godine, kada je izašao zbornik Tjuringovih radova, uprkos tome što se on smatra suštinskim začetnikom ove grane matematike.
U decembru 1951. ili ranom januaru 1952. godine, Tjuring je upoznao devetnaestogodišnjeg Arnolda Mareja (Arnold Murray) ispred bioskopa u Mančesteru. Nakon zajedničkog ručka i priče o „elektronskim mozgovima“, Tjuring je pozvao mladića da provede sa njim vikend u njegovom domu, što je ovaj i prihvatio, ali se tog vikenda nije pojavio. Nakon toga su se igrom slučaja ponovo sreli, počeli da se češće viđaju i, napokon, stupili u vezu. Tjuring je bio nastrojen zaštitnički prema Mareju i želeo je da mu um otvori prema nauci, dok je ovaj sa druge strane samo koristio Tjuringa i povremeno ga potkradao, što je ovaj ignorisao.
Nakon nekoliko nedelja, 23. januara 1952. godine, mladić je pomogao prijatelju da provali u Tjuringovu kuću, što je Tjuring prijavio policiji. Na nagovor advokata, pisao je Mareju, spomenuvši tu ponovo sitna potkradanja, uz najavu kraja veze. Besni Marej je došao do njegove kuće, napao ga i pripretio da će policiji razotkriti njihovu homoseksualnu vezu. Nakon razgovora, završio je u Tjuringovom krevetu, nagovestivši mu da je mogući provalnik nezaposleni poznanik po imenu Hari. Tokom noći, Tjuring je sakrio čašu iz koje je Marej pio i sutradan je, sa otiscima na njoj, odneo u policiju, izmislivši usput priču o tome kako je do čaše došao. Policija je već uhvatila Harija, pa im je Tjuringova priča bila sumnjiva, pa je nakon kratkog propitivanja ovaj nervozno priznao istinu o svojoj vezi sa Marejem.
Policija je smesta podigla optužnicu protiv Tjuringa, za „veliku nepristojnost u suprotnosti sa Odeljkom 11, Amandmana na Zakon o krivičnim delima iz 1885. godine“, dakle prema anahronom, diskriminišućem pravnom aktu, starom gotovo 70 godina, a koji se bavio homoseksualnošću.
Treba spomenuti da je u to vreme zapadni svet zahvatila nova panika protiv homoseksualaca, pokrenuta u SAD lovom na veštice koji je inspirisao Ričard Nikson (Richard Nixon), a fanatično sprovodio šovinista i šarlatan Džo Mekarti (Joe McCarthy). Raspad Britanske imperije i intenziviranje hladnog rata, stvarali su društveni konzervativizam koji je zahtevao žrtvene jarčeve, a homoseksualci su posmatrani kao oni koji slabe društvo.
Utakvom društveno-političkom okruženju se sudilo i Tjuringu. U njegovu odbranu su navođeni doprinosi za vreme rata i orden koji je dobio od kralja, ali je sud sve to odbacio kao nebitno. Ocenjen je kao „sigurnosni rizik“ i tako bedno žrtvovan. Sud mu je ponudio izbor nedostojan čoveka – zatvorsku kaznu ili uslovnu kaznu uslovljenu pristankom na hemijski tretman injekcijama stilbestrola, sintetičkog estrogena, što je, suštinski, ekvivalent hemijske kastracije. Psihički nespreman na mogućnost zatvora, pristao je na hemijski tretman, uveren da će dejstvo umanjenja libida trajati dok traje i tretman. Nažalost, nije bio u pravu.
Od dejstva injekcija, Tjuring je postao impotentan i razvila mu se ginekomastija, tj. počele su da mu rastu grudi. Postepeno je upadao u sve dublju depresiju i morao je da potraži i pomoć psihijatra tokom godinu dana podvrgavanja ovoj suludoj metodi.
Njegovom ionako teškom psihičkom stanju nakon presude dodatno je doprinelo i suštinsko izbacivanje sa mesta konsultanta u nasledniku GCCS, Državnom glavnom štabu za komunikacije (Government Communications Headquarters – GCHQ). Tome je kumovao talas paranoje o sovjetskim agentima koji homoseksualno zavode britanske naučnike i tako od njih izvlače tajne, što je bila dodatna besmislica u čitavom nizu nehumanih poteza prema ovom tihom geniju.
Agonija je okončana 7. juna 1954. godine. Tjuring je tog dana preminuo, a njegovo telo je pronašla čistačica dan kasnije, sa napola pojedenom jabukom na noćnom stočiću pored kreveta. Mrtvozornik je utvrdio da je smrt nastupila trovanjem cijanidom, a iako jabuka nije ispitana, pretpostavio je da ju je Tjuring umočio u cijanid, i na taj način uneo otrov u sebe. Uzimemo li u obzir to koliko je Tjuring voleo Diznijev crtani film iz 1937. godine, „Snežana i sedam patuljaka“, ovakav ishod zaista nije bio nemoguć, što snažno podržavaju i Tjuringovi biografi. Postoji i teza po kojoj je isparenja cijanida udahnuo slučajno, baveći se u kućnoj laboratoriji pozlatom pomoću kalijum cijanida. Ima i onih koji tvrde da je to namerno učinio, da bi olakšao sopstvenoj majci, koja bi teško podnela to da je namerno sebi oduzeo život. Kremiran je 12. juna, pepeo mu je rasut po krematorijumu, a njegovo ime i delo su gotovo nestali iz istorije narednih trideset godina.
Čak je i Kraljevsko društvo, britanska akademija nauka, tek kratkim, sterilnim tekstom ispratila Tjuringa, doprinevši licemernom odnosu zvaničnika prema čoveku čiji je greh bio u tome što je prihvatao svoju prirodu, a čija kazna je bila najobičnija travestija prirode i nasilje nad njom.
Od 1966. godine, Udruženje za računarske uređaje je počelo da dodeljuje Tjuringovu nagradu za izuzetan doprinos teoriji ili tehničkim rešenjima u računarskoj tehnici, a danas se ta nagrada smatra punopravnim ekvivalentom Nobelovoj nagradi.
Od sredine 80-ih godina prošlog stoleća, zid ćutanja oko Tjuringovog života i dela počinje da se ruši, uglavnom zahvaljujući predstavama pozorišta iz londonskog Vest Enda i postavkama na Brodveju. BBC tek 1996. godine emituje prvu TV dramu o njegovom životu, a tek 1998. godine, na Tjuringov 86. rođendan, Komisija za istorijska zdanja i spomenike Engleske otkriva tablu na zgradi u kojoj je Tjuring rođen, da bi 2004. godine, na pedesetu godišnjicu smrti, bila otkrivena i tabla na zgradi u kojoj je stanovao, u gradu Vilmslou. U poslednjih 25 godina više statua, plaketa, mostova, čak i deonica puteva i drugih memorijalnih postavki je podignuto širom Engleske, ali i sveta, da obeleži život i rad ovog povučenog genija. Od Blečli Parka i Mančestera, pa do Karipskih ostrva i Bostona, sećanje na Tjuringa živi kroz građevine i naučne, sportske i kulturne manifestacije. Urbana legenda, kasnije čvrsto demantovana, čak je i logo kompanije „Apple“ dugo povezivala sa svojevrsnim omažom Tjuringu.
Ipak, mogu li svi spomenici, table, mostovi, poštanske marke, predstave i filmovi natkriliti nepravdu i prebrisati nečovečnost koja je posredno ubila Tjuringa?
Teško, vrlo teško…
Vlada koja se ogrešila najviše o Tjuringa, najduže je i ćutala. Tek 2009. godine, nakon peticije Džona Grejem-Kaminga (John Graham-Cumming), premijer Gordon Braun (Gordon Brown) se u ime vlade zvanično izvinio Tjuringu, nazvavši tretman kom je bio podvrgnut „gnusnim“.
U decembru 2011. godine, elektronskom peticijom je traženo posthumno pomilovanje Tjuringa. Da, deluje krajnje bizarno da je uopšte i potrebno tražiti pomilovanje za kaznu po jednom tako anahronom i suštinski čudovišnom zakonu, ali izgleda da i dalje živimo u svetu neverovatnih paradoksa, paradoksa koji su obeležili i život i smrt Alana Tjuringa. Kao tužni i u ljudskom i moralnom smislu bedni rezultat te peticije, sadašnji britanski ministar pravde, Lord Tom Mekneli (Tom McNally) odbio je svaki razgovor o pomilovanju, naglasivši da je Tjuring osuđen sasvim pravilno, prema tadašnjem zakonu, i da je sam kriv što se bavio zabranjenim aktivnostima, dok se, pride, složio da bi takav zakon danas bio sasvim neprihvatljiv. Istine radi, recimo i to da je ovaj sramni zakon povučen tek 1967. godine. Petnaest godina prekasno za Tjuringa, milenijumima prekasno za razum.
Ipak, uporni borci za pravdu su 26. jula 2012. godine predali Domu lordova predlog zakona o pomilovanju za Tjuringa.
Taj zakon i dalje čeka da dođe na red… dok računari postaju sve značajniji deo naše svakodnevice, uporno podsećajući na delo „profe“ iz Blečli Parka.
Setite se zato ponekad Alana Tjuringa, bilo dok igrate najnoviju „pucačinu“, dok vam GPS pomaže da se ne izgubite na putovanju ili dok čitate ovaj elektronski zapis.