Genije. Rasejani profesor. Otac relativnosti. Mitska figura Alberta Ajnštajna – kosa razbarušena vetrom i lula u ustima, zanesenost je slika koja je utisnuta u sećanje svih nas. Dana 14 Marta 1879. godine u gradiću Ulm u Nemačkoj rođen je čovek koji će za svagda izmeniti naše poimanje stvarnosti. Ajnštajn je jedan od najvećih naučnika svih vremena, utemeljivač koji se po svom doprinosu fizici i čovečanstvu može meriti sa Ser Isakom Njutnom.
Pored opšteprihvaćenih i dokazanih teorija, iza sebe je ostavio pregršt ideja na kojima su mnogi kasniji Nobelovci izgradili svoje ime i naučne karijere. Na primer, 1993. godine Nobelva nagrada je otišla u ruke dvojici naučnika koji su posredno utvrdili postojanje gravitacionih talasa koje je Ajnštajn predvideo još 1916. godine. Kasnije, 2001 godine, trojica naučnika su dobili Nobelovu nagradu jer su potvrdili postojanje Boze-Ajnštajnovog kondezata, novog stanja materije na temperaturama bliskim apsolutnoj nuli. Ajnštajn je prevideo postojanje takvog stanja materije još 1924. godine. Nedavno smo bili svedoci ponovne potvrde Ajnštajnove opšte teorije relativiteta preko četvorostruke slike udaljene supernove, tzv Ajnštajnovog krsta čiju viziju je još 1935. godine ima Albert Ajnštajn. Čak se i Ajnštajnove “greške” prihvataju kao veliki doprinosi nauci. Godine 2001., astronomi su došli do ubedljivog dokaza da “kosmološka konstanta”, nekadašnja Ajnštajnova najozbiljnija zabluda predstavlja najveću kocentraciju energije u svemiru i da će upravo ona odrediti konačnu sudbinu univerzuma. Kako se potvrde njegovih predviđanja množe, savremena eksperimentalna fizika biva “renesansa” Ajnštajnove zaostavštine. Danas fizičari Ajnštajna čitaju ponovo i ponovo procenjuju njegov rad, posebno način razmišljanja.
Biografi se trude da kroz proučavanje njegovog života nađu naznake porekla njegovih ideja kao i da iskopaju razne interesantne detalje njegovog života koji je bio sve samo ne dosadan. Ajnštajn je bio pop-ikona, ravan Elvisu Prisliju ili Merilin Monro. Fizičarima, državnicima, kraljevima, umetnicima kao i običnim ljudima Ajnštajn je bio drag zbog svoje čovečnosti, velikodušnosti i smisla za humor koji je ispoljavao i kada se borio za mir u svetu i kada je istraživao kosmos. Za razliku od mnogih drugih naučnika koji su gajili ljubomoru, zavist i netrpeljivost prema svojim kolegama, Ajnštajn je veoma poštovao velikane nauke pa su na njegovom radnom stolu stajale slike velikana fizike, Isaka Njutna i Džejmsa Klarka Maksvela. Rođen je u porodici sekularnih Jevreja pa nije dobio klasično religijsko vaspitanje iako je kasnije u nekom kratkom periodu sa 11 godina postao religiozan da bi nedugo zatim religiju potpuno odbacio zaključivši da se religiozna načela iz Biblije ne mogu pomiriti s naukom. Uprokos široko rasprostranjenom uverenju da je Ajnštajn bio loš đak, on je ipak bio jako dobar đak, ali samo u onim oblastima koje su ga zanimale, kao što su matetmatika i prirodne nauke. Ovaj period rane mladosti formirao je Ajnštajna kao osobu koja ne podleže nikakvom autoritetu i koja sve opteprihvaćene stvari podvrgava kritičkom pogledu. Iz takvog stava je proisteklo i njegovo zanimanje za fundamentalne stvari naše stvarnosti.
Iz jednog takvog razmatranja je proistekla i Specijalna teorija relativiteta koja je na fundamentalan način donela jedan sasvim novi pogled na svet. Ograničivši najveću moguću brzinu u univerzumu na brzinu svetlosti uz koriščenje principa ekvivalencije (da njegove teorije su pre teorije ekvivalencije nego relativnosti) uveo je dualnost mase i energije preko svoje čuvene jednačine koja kaže da su masa i energija ekvivalentne stvari koje su povezane kvadratom brzine svetlosti.
Ta teorija je uvela pojmove diletacije vremena, dužine i mase i promenila pogled na neprikosnoveni zakon o očuvanju energije. Do tada se smatralo da se energija ne može uništiti niti povećati. Međutim, najslavnija jednačina svih vremena je to opovrgnula pa se moralo pristupiti reviziji prvog zakona termodinamike. Od tada se govori o očuvanju energije i materije. Drugi izuzetan rad koji će mu kasnije doneti i Nobelovu nagradu bilo je otkriće fotoelektričnog efekta. Fotoelektrični efekat je pojava emitovanja elektrona iz metala koji je izložen dejstvu svetlosti. Ovom teorijom je ponovo oživeo ražalovanu Njutnovsku čestičnu prirodu svetlosti i udario temelje kvantnoj mehanici čiji će, mnogo godina kasnije, biti veliki protivnik. Pre Ajnštajna, a još od Njutna prostor i vreme su se uzimali kao aksiomi koje ne treba objašnjavati. Ajnštajn je zauvek promenio tu paradigmu, prvo sa Specijalnom teorijom relativiteta a kasnije joj zadao konačan udarac sa Opštom teorijom relativiteta kada je ražalovao Njutnovu teoriju gravitacije svodeći je na geometrijski problem. Pokazao je da je prostor “nešto”, da se može savijati i da ima svoje stepene slobode koji se ispoljavaju preko gravitacionih talasa. Uveo je pojam prostor-vremena kao nove nerelativne kategorije.
Kroz svoje jednačine opšte relativnosti opisao je kosmos u njegovim najvećim razmerama. Rešavajući svoje jednačine u jednom trenutku je došao do rešenja koje je ukazivalo na to da se kosmos širi, ili bolje rečeno da nije statičan i večan. To se duboko kosilo sa njegovim uverenjima pa je u svoje jednačine uveo tzv “kosmološku konstantu” preko koje je napravio svoj kosmos koji je bio i statičan i nepromenjiv. Kasnije kada je Hablovim otkrićem da se galaksije udaljavaju i to što su dalje sve brže, shavatio da je pogrešio, pažljivo je izbrisao “kosmološku konstantu” iz svojih jednačina nazvavši je svojom najvećom zabludom. Da je ostao pri svom originalnom rešenju jednačina opšte relativnosti sam bi došao i do teorije Velikog Praska i do teorijskog predviđanja da se svemir širi što bi bilo nesumnjivo najveće otkriće svih vremena.
Kasniji period njegovog života je obeležila potraga za Velikom Objedinjenom Teorijom ili Teorijom Svega kao i sukob sa kvantnom mehanikom. Naime, Ajnštajn je bio determinista. Smatrao je da deterministički zakoni fizike određuju kako kretanje nebeskih tela tako i ljudske sudbine. Zbog toga mu uvođenje verovatnoće u fiziku nikako nije bilo po volji. Uporno je pokušavao da obori postulate kvantne mehanike kojoj nije osporavao uspešnost već je tražio neko dublje objašnjenje koje bi izbacilo verovatnoću kao pojam iz prirodnih zakona. Nikada u tome nije uspeo a iz njegovih i Šredingerovih pokušaja su proistekle i nove osobine kvantne mehanike kao što je nelokalnost kosmosa. Nikada nije pronašao sveti gral fizike – Teoriju Svega ali je bio svakako prvi u samoj pomisli da tako nešto može i postojati.
Privatni život mu je bio interesantan za široke društvene krugove jer je imao dva braka od kojih je jedan bio sa Srpkinjom Milevom Marić, prvom ženom s ovih prostora koja je studirala u Švajcarskoj. Nažalost nikada nije završila Politehničku akademiju ali je nesumnjivo bila izuzetno nadarena žena i dobar matematičar. Ne bih na ovom mestu raspravljao o njenom doprinosu Ajnštajnovim teorijama jer to pre spada u rekla kazala teorije zavere nego u ozbiljnu priču. U svakom slučaju u jednom delu njegovog života mu je ona predstavljala verovatno značajnu pomoć dok je u drugom delu života predstavljala opterećenje što je na kraju rezultiralo njihovim razvodom. Imali su dvoje dece. Ajnštajn se kasnije oženio Elzom Lovental koja je bila i u nekom daljem srodstvu s njim ali je bila žena koja je mnogo bolje razumevala Ajnštajna i koja je pokušavala da ga promoviše u svakom smislu preko svojih dobrih društvenih veza koje su poticale iz njenog aristokratskog porekla. Ajnštajn je pored svega bio i društveno angažovan, posebno nakon bega iz Nemačke od nacističkog pogroma. Još 1941 godine u pismu Ruzveltu je ukazao na potrebu da se napravi atomska bomba jer se plašio da je Nemci ne naprave prvi. Ta namera je kao što znamo ostvarena. Nuđeno mu je kasnije i da bude počasni predsednik Izraela, što je on odbio. Umro je 18 Aprila 1955. godine.