Jedan od najvećih problema astronomije je bio i ostao određivanje udaljenosti do zvezda. I dan danas se proračuni udaljenosti do zvezda i galaksija menjaju i opravljaju jer se uvek otkrije nešto novo što opovrgne postojeće pretpostavke. Koliko je život nepravedan opisaću u ovom tekstu o Henrijeti Levit i odati joj dužno poštovanje da barem danas još neko pročita nešto o zaslugama ove neverovatne žene.
Krajem 19.veka je fotografska ploča našla svoju primenu u fotografiji neba, pa je opservatorija na Harvardu prva počela sa fotografisanjem upotrebom nove tehnologije. Na čelu opservatorije u to vreme je bio Edvard Pikering. On je uz pomoć svojih saradnika u narednom periodu snimio oko pola miliona fotografskih ploča i zaposlio grupu mladih ljudi da ih analizira. Međutim, uskoro je bio razočaran nadahnućem, pažnjom i profesionalnošću tih mladih ljudi koji nisu uopšte mogli da shvate smisao celog poduhvata. Razočaran njima, sve ih je otpustio i zaposlio grupu mladih žena, a svoju kućnu pomoćnicu Vilijaminu Fleming postavio za šefa tog tima. Žene su bile mnogo pedantnije i detaljnije od muškaraca i rad se ubrzo počeo isplaćivati. Ženama u to vreme nije bilo dozvoljeno da rade opservacije sa teleskopom iz više razloga a najvažniji je bio što po viktorijanskom gledanju ne bi bilo ispravno da noću žene i muškarci zajedno gledaju u romantične zvezde. Iako je prvobitna ideja bila da žene uredno zavode podatke a da ih kasnije muškarci interpretiraju, nije prošlo mnogo vremena pre nego što su one same počele da izvlače zaključke. Najpoznatiji član Pikeringovog tima je bila Henrijeta Levit, rođena 1868.godine u Lankasteru, državi Masaučusets, u svešteničkoj porodici. Levit je diplomirala 1892.godine na koledžu Redklif harvardskog univerziteta, koje je u to vreme bio poznat ka Društvo koledža za obrazovanje žena. Henrijeta je kasnije obolela od meningistisa kada joj je trajno oštećen sluh. Nakon oporavka pridružila se timu Harvardske opservatorije u proučavanju fotografskih ploča. Ona je bila zadužena za traženje promenjivih zvezda i njihovo razvrstavanje u kataloge. Henrijeta je maksimalno iskoristila novu tehnologiju i otkrila više od 2400 promenjivih zvezda. Od svih vrsta promenjivih zvezda najviše je bila vezana i imala strast prema cefeidama. Pošto je mesecima merila i razvrstavala cefeide poželela je da razume šta određuje ritam njihovih fluktuacija. U naporu da reši ovu misteriju, posvetila je pažnju dvema karakteristikama, koje su jedine bile dostupne za svaku cefeidu, period varijacije i sjajnost. U suštini, htela je da otkrije da li između ove dve karakteristike postoji bilo kakva povezanost. U početku je izgledalo da je nemoguće izvući bil kakav odnos iz postojećih podataka. Još pre toga se znalo da se može opservirati samo prividan sjaj zvezde nasuprot njenom pravom sjaju. Većina je odustala od ove ideja ali ne i Henrijeta. Njeno strpljenje, posvećenost i kocentracija su je doveli do oštroumne i briljantne ideje. Došla je do svog otkrića fokusirajući pažnju na skup zvezda poznat kao Mali Magelanov oblak, nazvan prema istraživaču iz šesnaestog veka, Ferdinandu Magelanu, koji ga je prvi opisao kada je plovio južnim okeanima obilazeći Zemljinu kuglu. Levit je uspela da identifikuje 25 cefeida u Malom Magelanovom oblaku. Nije znala rastojanje od Zemlje do Malog Magelanovog oblaka ali je pretpostavila da je relativno veliko u odnosu na rastojanja između samih cefeida. U tom trenutku je imala sve što joj je trebalo. Ako su sve cefeide u Malom Magelanovom oblaku na bliskom rastojanju onda ako je jedna cefeida sjajnija od druge to znači da je stvarno sjajnija, ne samo prividno. Gradeći na ovoj pretpostavci, nacrtala je grafikon prividnog sjaja u zavisnosti od periode varijacije za 25 zvezda. Rezultat je bio neverovatan. Pokazalo se da cefeide koje fluktuiraju u toku dužeg perioda, tipično i sjajnije .
Henrijeta je ovaj rezultat objavila 1912.godine u kome je navela da se može povući prava linija koja povezuje obe serije tačaka koje odgovaraju maksimumu i minimumu, čime se pokazuje da postoji prosta relacija između sjaja promenjive zvezde i njene periode varijacije. Verovala je da se ovo pravilo može primeniti na sve cefeide u univerzumu pa se njen grafikon može proširiti i na ostale cefeide, van Malog Magelanovog oblaka. Ovo je bio prosto neverovatan rezultat. Iako nije omogućio merenje udaljenosti do cefeide mogao je da odredi relativnu udaljenost između cefeida. Ako se izmeri udaljenost do jedne cefeide na osnovu njenog grafikona se može odrediti udaljenost do svake druge. Kasnije se preko paralakse u ovome i uspelo pa kombinovanjem toga i rezultata Henrijete Levit moguće je bilo odrediti udaljenost do bilo koje cefeide. Cefeide su postale standardne astronomske sveće. Profesor Gesta Mitag-Lefler iz Švedske akademije nauka je bio impresioniran njenim radom da je 1924.godine počeo da radi na dokumentima koji su bili potrebni da se ona nominuje na Nobelovu nagradu. Međutim, kada je počeo da se raspituje za nju saznao je da je umrla 12.decembra 1921. Godine od raka, sa samo 53 godine. Henrijeta Levit nije bila astronom visokog profila koji putuje svetom držeći seminare i predavanja već skromni istraživač koji vredno i u tišini proučava svoje fotografske ploče, tako da je njena smrt prošla nezapaženo. Ne samo da nije poživela dovoljno dugo da bi dobila priznanje koje je zasluživala, nego nije ni videla kakav je ogromni uticaj njen rad ostavio na Veliku raspravu, vezano za prirodu nebula. Nažalost, o ovoj ženi se jako malo zna čak i u stručnim krugovima a o široj publici da i ne govorimo. Međutim, rad ove žene je svakako impresivan i ovaj tekst je mali pokušaj da još neko sazna nešto o ovoj neverovatnoj ženi.