Nekad mi se čini da bi voleo bar neko vreme živeti u dosadnim vremenima mada sam svestan te ljudske slabosti da čezne za onim što trenutno nema. U svakom slučaju vremena u kojima živimo su sve samo ne dosadna. Ovde naravno ne mislim na neverovatnu ponudu primitivnih vrsta zabave koje su dostupne svuda već na činjenicu da smo sudionici najvećeg napretka u istoriji čovečanstva.
Skoro da nema naučne oblasti u kojoj nismo krenuli skoro vertikalnom uzbrdicom koketirajući sa nezamislivim. Digitalizacija je već uveliko uzela maha, veštačka inteligencija već postoji u rudimentarnom obliku, genetski inženjering počinje da daje prve rezultate, pripremamo se za put na Mars, svaki dan otkrivamo nove planete tražeći nešto slično Zemlji, eksperimentišemo sa nuklearnom fuzijom, intezivnije koristimo obnovljivu energiju, sekvenciramo DNK, pokušavamo dekodirati naš mozak i razvijamo kvantne računare. Naravno, sve ovo sa sobom nosi i more nuspojava koje najčešće maskiraju glavne tokove. Tu je i sveprisutni strah od novina, suočavanje sa ogromnim zidom novog znanja koje treba nekako inkorporirati u naše novo ja, strah od promena i generalna zabrinutost za budućnost koju sve teže možemo predvideti. Najveća moć našeg mozga počiva u mogućnosti predviđanja, zapravo svaki trenutak mozak provodi u kalkulacijama pa je naša sloboda volje a samim tim i postupaka u velikoj meri i određena najpovoljnijom kalkulacijom. Stoga se u sve kompleksnijem okruženju naš mozak sve teže snalazi i mnoge kalkulacije daju slične rezultate što svakako uključuje “panic mod” koji dalje generiše strahove koji mogu preći u konstantan stres ili možda još i gore u mirenje s “sudbinom” što čoveka čini apatičnim i podložnim prihvatanju i širenju svakakvih štetnih ideja i ponašanja. Marija Kiri je još davno rekla: “Ne treba se bojati, treba znati”. Znanje je najveća moć koju čovek može imati a ona se najviše ispoljava upravo u vremenima naglih promena kada čovek mora da bude spreman da opstane u igri i da krene dalje.
Ovo nisu vremena koja liče na bilo koja druga jer se količina znanja rapidno povećava na vremenskim skalama koje se mere mesecima a ne kao nekada decenijama. U današnjem svetu proces učenja se ne završava sticanjem diplome, naprotiv, tek tada počinje onaj najozbiljniji proces gde čovek mora da iziđe izvan okvira jednog usmerenja i da počne kombinovati razne discipline u cilju postizanja boljih rezultata u domenu u kojem je specijalizovan. Bez toga, vreme će ga pregaziti i izgubiće moć predviđanja a znate već šta posle toga sledi. Ne pristajte na jeftine zabave jer prava zabava je na drugom mestu, a karta je besplatna. Mnogi se plaše da će napredak u nauci potpuno dehumanizovati društvo i moram da priznam da je to realna pretnja a strah opravdan ali strahovima se ne sme niti može zaustavljati točak istorije. Digitalizacija preti da ukine mnoga radna mesta, veštačka inteligencija može da postane ozbiljan suparnik ovoj prirodnoj, genetski inženjerig može da rasloji buduće generacije, možda se i stvore rezervni domovi za one jako bogate, postoji opasnost od kontrolisanja uma a moć računara u sprezi s veštačkom inteligencijom nas može poslati sve zajedno tamo gde su završili i dinosaurusi. Sve su ovo realne opasnosti jer u našim redovima ima mnogo mangupa koji nisu baš pri čistoj svesti i savesti, ali tim je odgovornost svakog od nas veća. Ne možemo se odreći svih silnih dobiti koje nam omogućava dalji napredak nauke jer to nije ni prirodno a ako baš hoćete ni ljudski. Šansa, da sebi olakšamo život, da ga produžimo, da lečimo najteže bolesti, da se rešimo globalnog zagrevanja i sagorevanja fosilnih goriva, da smanjimo nivo stresa i na kraju krajeva da konačno pobedimo u borbi za opstanak koju lično smatram najvećom sramotom naše civilizacije, je previše primamljiva da bi tek tako od nje odustali. Neuporedivo bolja opcija je uključiti se, sudelovati na sve moguće načine u kreiranju novog doba a sve radi postizanja bolje kontrole nad budućnošću. A to uključivanje znači promenu paradigme, odustajanje od pogubnih puteva koji se nude kroz nusproizvode naučnog napretka i nepristajanje na ulogu statiste u velikoj igri života. To ne znači u današnja vremena da se dohvatimo motike na njivi ili šerpe u kuhinji već ozbiljnih knjiga i sofisticiranog rada. Za razliku od naših verskih poglavara koji predlažu zečiji model opstanka ja sam bez ikakve razumne sumnje uveren da je put opstanka u znanju i obrazovanju.