Šta kaže genetika – poreklo Srba

Ko smo, odakle smo, porodična stabla, priče i predanja su nešto čim se ljudi svuda na svetu bave vekovima, pa tako i kod nas. Kao i svaka druga priča koja seže u prošlost tako i priča o poreklu biva sve netačnija što se odmičemo od sadašnjosti. Na kraju se kroz priče uvek dođe do nekog zavidnog porekla ili onog koje najviše prija onima koji ga istražuju. Međutim, moderna nauka je u poslednje vreme obezbedila jedan nepristrasan način dekodovanja porekla. Naime, testiranjem Y DNK hromozoma, koji se neizmenjen prenosi sa oca na sina može se utvrditi poreklo i porodica i naroda u celini. Takav jedan projekat je pokrenut i u Srbiji. “Srpski DNK projekat”, pre pet godina, pokrenuli su Siniša Jerković iz Banjaluke i Jovica Krtinić iz Beograda. U međuvremenu pridružio im se veliki broj entuzijasta.

Vodeće Y-haplogrupe u Evropi

U oktobru prošle godine, formiran je i Naučni savet čiji članovi su vodeći srpski genetičari dr Dušan Keckarević sa Biološkog fakulteta i dr Bojana Panić iz DNK centra za genetiku, dr Ivica Todorović iz Etnografskog instituta SANU, dr Miloš Timotijević iz Narodnog muzeja u Čačku i Borisav Čeliković, urednik biblioteke “Koreni”, u izdanju Službenog glasnika. Svi rezultati Srpskog DNK projekta sabiraju se na jednom mestu. Trenutno je objavljeno više od 1.700 rezultata i još oko 2.000 rezultata koji su prikupljeni za potrebe naučnih radova i oni će biti objavljeni u posebnim studijama. Važno je, istaći da je najčešća haplogrupa kod Srba “I2a” stara oko 2.300 godina i da su starije grane, iz kojih ona ishodi, prisutne na tromeđi Ukrajine, Belorusije i Poljske. Više od polovine Srba nosi gene svojstvene slovenskim narodima. Petina ima gene sa nesumnjivim tragom predslovenskih stanovnika Balkana, dok genetski zapis ostalih pripadnika našeg naroda ukazuje na “prisustvo” različitih osvajača – Kelta, Gota i Normana. Fama o genetičkoj bliskosti Srba i Turaka, zbog petovekovnog ropstva pod Osmanskom imperijom, potpuno je oborena genetičkim rezultatima. Naime, genealogiju karakterističnu za Turke, Srbi gotovo i da nemaju! Štaviše, utvrđeno je da su Turci mnogo bliži “rođaci” Italijanima. Utvrđivanje genetičkog porekla može se uraditi analizama preko takozvanih Y-DNA testova. Ovi testovi rade analize odgovarajućih markera čiji broj se kreće od 12 (apsolutni analitički minimum) do 67. U zavisnosti od broja analiziranih markera raste pouzdanost određivanja i haplogupe i rodoslova. Naravno, sa porastom analiziranih markera raste i cena testa pa su najskuplji testovi kod nas trenutno oni od oko 700 eura. Kada govorimo o dosadašnjim rezultatima analiza “poreklo” Srba se najrelevantnije može sagledati iz radova : “Y-chromosomal evidence of the cultural diffusion of agriculture in southeast Europe”, Vinćenca Batalje iz 2008. i rada “High-Resolution Phylogenetic Analysis of Southeastern Europe”, iz 2005. Marijana Peričića i brojnih saradnika iz celog regiona.

Tako, među sto ljudi koje se izjašnjavaju kao Srbi, čak 30 ih je poteklo od muškarca koji je na Y hromozomu prvi imao mutaciju označenu sa P37.2, tako da danas pripadaju haplogrupi I2a. Međutim, dvadeset drugih ljudi koji su Srbi potiče od nešto starijeg pretka rođenog u severoistočnoj Africi i oni pripadaju haplogrupi E1b1b1a2-V13. Petnaest trećih od sto Srba vodi poreklo od starog pretka sa travnatih prostranstava Ukrajine (R1a1-M17), deset od starog patrijarha iz Zapadne Azije (R1b1b2-M269), dok ih sedam potiče od jednog muškarca iz Irana rođenog pre 40.000 godina (K*-M9). Da bi se razumelo šta znače ove oznake treba znati šta su haplotipovi. Naime, svaki čovek u 22 para telesnih hromozoma i dva polna hromozoma, ima ogroman broj gena, više od 99,5 odsto, koji su zajednički svim ostalim ljudima. No, stvar je, kao i obično, u malim razlikama. Na nekom genu, jedan pojedinac može imati samo jedan jedini nukleotid koji se razlikuje od onoga kako taj gen izgleda kod svih ostalih ljudi. Tako na tom mestu može biti A umesto G (parovi nukleotida su uvek A ili G, T ili C), a ta se malecna razlika stručno naziva polimorfizam jednog nukleotida (SNP, single nucleotide polymorphism). Takva promena je trag mutacije koja se nekom od predaka dogodila u davnoj prošlosti i koja može da posluži kao marker za sve njegove potomke. No, nije dovoljno da se posmatra bilo kakva mutacija. Za praćenje porekla ljudskih zajednica, genetičari obično posmatraju sekvence DNK u nekim regionima muškog Y hromozoma ili na mitohodrijalnoj DNK. Naime, u ovim regijama postoje, nazovimo ih, neaktivni geni koji ničim ne utiču na život i metabolizam organizma. Zbog toga jer ne govore ni o kakvim osobinama, oni ne trpe selekcioni pritisak i kao da ne postoje za biološku evoluciju, pa su savršeni markeri da pokažu poreklo. Najjednostavnije rečeno, nakon što je jedan pojedinac pre 40.000 godina doživeo mutaciju u ovom regionu i to samo na jednom nukleotidu, ona će se nesmetano, bez ikakvog spoljneg efekta, preneti na sve njegove potomke, sve dok ne dođe do neke sledeće mutacije. I stoga se za sve potomke koji je sadrže kaže da imaju isti haplotip, odnosno da pripadaju istoj haplogrupi. Pritom se može lako odrediti tačno vreme kad je mutacija nastala, dakle kad je živeo prvi predak cele grupe, a i šta se u međuvremenu desilo – koje su se podgrupe pojavile i kako se granalo stablo. Tako se u šumi haplotipova dobro zna da je haplogrupa I2 potekla iz Jugoistočne Evrope razdvajanjem haplogrupe pre oko 15.000 godina, a da je u njoj par hiljada godina kasnije nastala mutacija P37.2 sa kojom je nastala I2a grupa, kojoj danas pripada oko 30 odsto Srba. Što se tiče projekta “Srpski DNK” on se oslanja i na neke druge pokazatelje a jedan od glavnih je i utvrđivanje slave koju slavi ispitanik. Naime i ista prezimena ne garantuju isto genetičko poreklo. Stoga se prati i trag slava jer su se i one prenosile po muškoj grani. U svakom slučaju pokazuje se da između pripadnika jednog naroda ne postoji nikakvo krvno srodstvo već da su narodi u suštini statističke mešavine različitih haplotipova, mnogo starijih i od Slovena, Ilira ili Germana. Kao i uvek do sada, nauka je najbolji lek protiv dogmatizma, laži i manipulacije svake vrste. Niti smo mi braća s Rusima, tj. svaki Hrvat, Mađar ili Poljak nam je bliži po krvi od Rusa, niti smo najstariji narod na Balkanu koliko god to nekima smetalo. Biološko bratstvo ne postoji pa se može smatrati da jedino postoji ideološko bratstvo koje čak nadjačava i genetsku bliskost.