Atinska škola – Rafael

Od svih fresaka u odaji pečata, Atinska škola koja je smeštena nasuprot slici Disputa smatra se Rafaelovim remek-delom i otelovljenjem klasičnog duha visoke renesanse. Kao i Rasprava i ona je svoj naziv dobila kasnije, a o temi je mnogo polemisano. Freska prikazuje grupu poznatih grčkih filozofa okupljenih oko Platona i Aristotela, od kojih je svaki u karakterističnoj pozi ili delatnosti. Možda je Rafael već bio proučio delove svoda Sikstinske kapele koja je tada završavana jer Mikelanđelu duguje izražajnost, fizičku snagu i dramatično grupisanje likova. Ali Rafael nije jednostavno pozajmio od Mikelanđela pokrete i stavove. On ih je pretopio u sopstveni stil i time im dao novo značenje.

Rafael. Atinska škola. 1508-1511. Freska, Odaja pečata (Stanca dela Senjatura), Vatikanska palata

Telo i duh, pokreti i o sećanja u skladnoj su ravnoteži, a svi članovi tog velikog skupa igraju svoju ulogu dostojanstveno, jasno i svrsishodno. Koncepcija Atinske škole podseća na duh Leonardove Tajne večere jer Rafael organizuje svoje likove u grupe kao i Leonardo. On još više ističe odnose među pojedincima i grupama i povezuje ih svečanim ritmom. U Leonardovom duhu je i simetrična kompozicija i međuzavisnost likova i arhitektonske pozadine. Kao i kod Leonarda, otvor u građevini služi kao okvir za glavne likove. Ali Rafaelova klasična zgrada ima veću ulogu u kompoziciji nego dvorana u kojoj se odvija Tajna večera. Ona je klasična po duhu jer ima visoku kupolu, poluobličasti svod i velike skulpture, ali je značenjem hrišćanska. Nadahnuta je Bramanteom koji je, kako nas Vazari obaveštava, pomogao Rafaelu u arhitektonskom delu, pa zgrada deluje kao veduta nove tada još nezavršene crkve svetog Petra. Građevina je prostrana, raskošna, snažna, jer je više nadahnuta rimskim građevinama, kao što su Meksencijeva i Konstantinova bazilika, nego bilo čime grčkim. Pa ipak fiktivne skulpture grčkih božanstava predsedavaju tom skupu učenih ljudi iz Grčke prošlosti: to su Apolon, zaštitnik umetnosti sa svojom lirom, na levoj strani, i Atena kao Minerva, boginja mudrosti na desnoj.

Program Atinske škole odraz je najučenijeg humanizma tog vremena koji naučnici još tumače. Od Vazarijevog vremena istoričari pokušavaju da identifikuju ličnosti koje nastanjuju to veličanstveno mesto. U središtu je Platon (čije lice liči na Leonardovo) koji drži knjigu Timaj, knjigu o kosmologiji i numerologiji, koja daje osnovu prodorima neoplatonizma u hrišćanstvo. Levo od Platona njegov učenik Aristotel drži knjigu Etike koja, kao i njegova nauka, počiva na onome što poznajemo kao materijalni svet. Knjige objašnjavaju zašto Platon retorički prstom pokazuje prema nebesima, a Aristotel prema Zemlji. Likovi predstavljaju dva najvažnija grčka filozofa čije su pristupe, iako su prividno suprotni, mnogi renesansni humanisti smatrali komplementarnim. Na ovoj kompoziciji sastaju se dve filozofske škole. Neki stručnjaci misle da je Rafael rasporedio filozofe tako da predstavljaju dva tabora: idealiste i empiričare. Desno od Platona njegov je učitelj Sokrat koji se obraća grupi učenika nabrajajući svoje argumente na prste. Ispred stuba stoje likovi koji predstavljaju matematiku i fiziku (niže grane filozofije kroz koje se ulazi u područje više učenosti). Tu je bradati Pitagora, po kome se istina o svim stvarima krije u brojevima. On je nizove brojeva i harmonijskih odnosa poređao na dve okrenute ploče, a na svakoj je zbir božanski broj deset. U istoj visini, ali na drugoj strani Rafael je uzeo Bramanteove crte lica da prikaže Euklida, koji u prednjem planu levo crta ili meri dva trougla koja se preklapaju. Iza njega dva muškarca sa globusima možda prikazuju astronoma Zoroastra i geografa Ptolomeja. Vazari nam kaže da čovek s crnim šeširom iza tih naučnika predstavlja Rafaela koji se pridružio Aristotelovom taboru. Uprkos suparništvu među dvojicom umetnika Rafael je u poslednjem trenutku doslikao i Mikelanđela, a njemu je dodelio ulogu Heraklita, filozofa iz VI veka pre nove ere, koji duboko zamišljen sedi na stepenicama Platonovog tabora. (Heraklita često povezuju s cinikom Diogenom koji leži do Platonovih i Aristotelovih nogu). Stručnjaci su zapazili da taj lik nije samo portret skulptora nego i da je izveden u stilu likova obližnje Sikstinske kapele. Uključivanje mnoštva umetnika među poznate filozofe (čiji lik tumače) svedoči o njihovom – teško postignutom i novom – statusu članova učenog društva.