Deset dimenzija i filozofija -redukcionizam naspram holizma

Svaka velika teorija ima jednako velike posledice po tehnologiju i osnove filozofije. Opšta relativnost je otvorila nove oblasti u astronomiji i, praktično, stvorila kosmologiju. Filozofske implikacije Velikog praska odjekivale su filozofskim i teološkim zajednicama. Čak je zbog toga papa pre nekoliko godina u Vatikanu primio vodeće kosmologe kako bi razmotrili implikacije teorije Velikog praska na Bibliju i Postanje. Slično teoriji relativnosti i njenom uticaju, kvantna teorija je iznedrila nauku o subatomskim česticama i doprinela aktuelnoj revoluciji u elektronici. Tranzistor – ključni element modernog tehnološkog društva – predstavlja čisto kvantnomehanički mehanizam. Jednako dubok bio je uticaj Hajzenbergovog principa neodređenosti na debatu o slobodnoj volji i determinizmu, jer je dovodio u pitanje versku dogmu o ulozi greha i pokajanja.

Holističko viđenje sveta

Ta debata u vezi s kvantnom mehanikom ostavila je traga i na Katoličku i na Prezviterijansku crkvu, čiji je ulog u ishod ove kontroverze oko predestinacije bio golem. Islam i pravoslavlje se po svom dobrom običaju održanja zatucanosti ne bave ovim pitanjima. Iako su implikacije teorije struna, to jest desetodimenzionalne teorije, još uvek nejasne, očekujemo da će revolucija koja se rađa u fizici imati sličan, dalekosežan uticaj kada teorija postane prijamčiva za prosečnu osobu. Međutim, većina fizičara se, načelno, oseća nelagodno kada govori o filozofiji. Oni su uglavnom vrhunski pragmatičari. Do fizičkih zakona se ne dolazi preko ideologije ili nekog plana, već, pre svega, kroz pokušaje, greške i pronicljiva nagađanja. Većina fizičara smatra da filozofija nema šta da traži na njihovom posedu, naravno, ako se izuzmu nejasni pojmovi istine i lepote. Ističu kako se, u načelu, uvek potvrđivalo da je realnost mnogo kompleksnija i delikatnija od bilo koje unapred zacrtane filozofije. Ričardu Fajnmanu je raskrinkavanje pompeznih teorija izvesnih filozofa bilo, bezmalo, kao drugi posao. Što je veličanstvenija njihova naduvana retorika i učeni rečnik, smatrao je, to su slabije naučne osnove njihovih argumenata. Pramda prosečnog fizičara ne muče filozofska pitanja, najveći fizičari su razmišljali o njima. Ajnštajn, Hajzenberg i Bor dugo su, do kasno u noć, vatreno raspravljali o smislu merenja, o problemima svesti i značenju verovatnoće u njihovom radu. Zato s pravom možemo da se zapitamo kako se višedimenzionalne teorije odražavaju na ovaj filozofski konflikt, naročito u svetlu rasprave između redukcionizma i holizma. Hajnc Pejgls je rekao: „Realnost doživljavamo s jakom strašću, i većina nas projektuje svoje nade i strahove u univerzum”.

Zato je neizbežno da se filozofska pitanja, čak i ona lična, umešaju u diskusiju o višedimenzionalnim teorijama. Preporod viših dimenzija u fizici neizbežno će potpiriti debatu između redukcionista i holista koja se razbuktavala i gasila tokom prošle decenije. Redukcionizam je u rečniku Webster’s Collegiate Dictionary definisan kao „procedura ili teorija koja složene podatke ili fenomene svodi na jednostavnije elemente”. To je jedna od vodećih teza subatomske fizike – svesti atome i jezgra na njihove osnovne komponente. Na primer, fenomenalni eksperimantalni uspeh standardnog modela u objašnjavanju svojstva stotina subatomskih čestica pokazuje da je traženje osnovnih gradivnih blokova materije urodilo plodom. Isti rečnik definiše holizam kao „teoriju po kojoj su deterministički faktori, posebno u prirodi, nerazložive celine”. Prema ovoj tezi, zastupanje ideje u zapadnoj filozofiji o razlaganju stvari na sopstvene komponente previše je pojednostavljujućе, te se gubi šira slika koja bi mogla da sadrži presudno značajne informacije. Rasprava između zagovornika holističkog pristupa i pristaša redukcionizma pobudila je ozbiljnu kontraverzu u oblasti istraživanja mozga i veštačke inteligencije. Po redukcionističkom pristupu treba da svedemo mozak na njegove osnovne jedinice, moždane ćelije, i pokušamo da od njih sastavimo mozak.

Redukcionistički pogled na svet

Čitava škola istraživanja veštačke inteligencije zasniva se na sledećoj ideji: konstruisanjem elementarnih digitalnih kola mogu se postepeno praviti sve složenija kola, dok se ne izgradi veštačka inteligencija. Iako su predstavnici te škole imali uspeha pedesetih godina 20. veka, dok su modelovali „inteligenciju” po uzoru na moderne digitalne računare, na kraju je rezultat ispao razočaravajući, jer nisu mogli da podražavaju čak ni najjednostavnije moždane funkcije poput prepoznavanja obrazaca na fotografiji. Druga škola mišljenja odlučila se za holistički pristup mozgu. Pokušava da definiše funkcije mozga i da napravi modele koji mozak tretiraju kao celinu. Iako se pokazalo da je teže započeti realizaciju takve ideje, ona obećava jer se u sistem od samog početka ugrađuju izvesne moždane funkcije koje uzimamo zdravo za gotovo (poput tolerancije greške, procene nesigurnosti i uspostavljanja kreativnih veza između različitih objekata). Na primer, teorija neuralnih mreža koristi aspekte tog organskog pristupa. Učesnici rasprave o prednostima redukcionističkog i holističkog pristupa omalovažavaju one druge. Neumorno pokušavajući da ocrne protivnike, ponekad jedino sebi naškode. Poslednji preokret u debati u poslednjih nekoliko godina jeste tvrdnja redukcionista da su odneli prevagu nad holizmom. Nedavno su popularnu štampu preplavile izjave redukcionista da su standardni model i GUT teorije potvrdile ispravnost razlaganja prirode na sve manje i osnovnije konstituente. Dopirući do elementarnih kvarkova, leptona i Jang-Milsovih polja, fizičari su napokon izdvojili osnovne konstituente svekolike materije. Međutim, sledbenici holizma imaju sasvim suprotan pristup ovoj debati. Tvrde da je ideja objedinjenja, možda i najvažniji koncept u čitavoj fizici, holistička, a ne redukcionistička. Ističu da su redukcionisti imali običaj da ogovaraju ostarelog Ajnštajna kako je posenilio, jer pokušava da sjedini sve sile sveta. Začetnik ideje o objedinjenim obrascima u fizici bio je Ajnštajn, a ne redukcionisti. Povrh svega, nesposobnost redukcionista da ponude ubedljivo rešenje za paradoks Šredingerove mačke pokazuje kako su naprosto odlučili da ignorišu dublja, filozofska pitanja. Redukcionisti su možda doživeli veliki uspeh s kvantnom teorijom i standardnim modelom, ali taj uspeh se, u suštini, zasnivao na nesigurnim temeljima, jer je kvantna teorija necelovita. Naravno, oba stava imaju svoje prednosti – jedino što se zagovornici fokusiraju na različite aspekte problema. Međutim, dovedena do krajnosti, ova debata se ponekad izopačuje u bitku između onoga što bi se moglo nazvati ratobornom naukom i neznalačkom naukom. Ratoborna nauka napada protivnika teškim, rigidnim naučnim uvidom koji odbija umesto da ubeđuje. Ona pokušava da dobije bitku u debati, a ne da pridobije publiku. Umesto da se obraća instančanijim instinktima laika u publici, predstavljajući se kao branilac prosvetiteljskog razuma i pouzdanog eksperimenta, postavlja se kao nova španska inkvizicija. Njeni naučnici optužuju holističare za to da su priglupi, te unose zabunu u fiziku i ističu pseudonaučne baljezgarije ne bi li prikrili svoje neznanje. Zato ratoborna nauka možda dobija pojedinačne bitke, ali gubi rat.

U svakoj direktnoj čarci ratoborna nauka možda nokautira protivnika zatrpavši ga planinama podataka i učenim doktoratima, međutim, dugoročno posmatrano, uobraženost i umišljenost mogli bi se na kraju okrenuti protiv nje, otuđujući upravo publiku koju pokušava da ubedi. Neznalačka nauka odlazi u drugu krajnost, odbacujući eksperiment i usvajajući svaku trenutno popularnu filozofiju. Neprijatne činjenice vidi tek kao detalje – sve je u filozofiji kao celini. Ukoliko činjenice ne odgovaraju filozofiji, jasno je da one ne valjaju. Neznalačka nauka ima unapred definisan program, zasnovan na ličnom ispunjenju umesto na objektivnom zapažanju, i pokušava da se ugura u nauku kao naknadna ideja. Jaz između ove dve struje formirao se za vreme Vijetnamskog rata, kada je decu cveća užasnula prekomerna primena smrtonosne tehnologije na jednu siromašnu zemlju. Ali ova opravdana debata je u poslednje vreme možda najviše uzavrela u oblasti ličnog zdravlja. Na primer, dobro plaćeni lobisti moćnog biznisa poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije imali su jak uticaj na rukovodeće ličnosti iz oblasti zdravstva, sprečavajući temeljno istraživanje štetnih efekata holesterola, duvana, životinjskih masti, pesticida i izvesnih prehrambenih aditiva na bolesti srca i rak, što je danas sve detaljno dokumentovanо.