Jedan od najambicioznijih projekata na polju energetike u današnjem svetu je Međunarodni termonuklearni eksperimentalni reaktor (ITER) – najkompleksnija mašina u istorije naše civilizacije koja se uveliko gradi u Francuskoj. U francuskom nuklearnom istraživačkom centru Kadarče gradi se ITER (međunarodni termonuklearni eksperimentalni reaktor). Vredan oko 20 milijardi dolara, ITER je najveći međunarodni naučni projekat današnjice na kojem zajednički sarađuju EU, Kina, Japan, Južna Koreja, Indija, Rusija i SAD. Iako često politički suprotstavljene, ove zemlje ujedinile su se u nameri da stvore “mini Sunce”, odnosno da proizvodnjom energije pomoću fuzije reše energetske probleme na našoj planeti.
Ideja je začeta davne 1985. godine, u jeku Hladnog rata, na Samitu u Ženevi. Na predlog tadašnjeg generalnog sekretara Sovjetskog Saveza, Mihaila Gorbačova, tadašnjem predsedniku Amerike, Ronaldu Reganu, Evropska zajednica za atomsku energiju (današnja Evropska unija), Japan, Sovjetski savez i Amerika su odlučile da će zajedničkim snagama da rade na konstrukciji međunarodnog objekta za fuziju. Skoro dve decenije kasnije njihov plan sproveden je u delo – izgradnja je započeta u Kadarčeu, smeštenom oko 50 kilometara severoistočno od Marselja. Termonuklearni reaktor proizvodi energiju pomoću nuklearne fuzije, koja podseća na procese poput onih koji se dešavaju na Suncu. Nuklearna fuzija je mnogo ‘čistiji pristup’ stvaranju energije nego nuklearna fisija, kojom se oslobađa energija cepanjem atoma, što je proces karakterističan za nuklearne elektrane i proizvodnju nuklearnog naoružanja.
ITER je dizajniran da, iskorišćavajući upravo snagu fuzije, proizvodi 500 megavata izlazne snage sa samo 50 megavata ulazne, što bi značilo da bi on trebalo da udesetostruči energiju koju potroši. Cilj učesnika na ovom projektu je da on bude eksperimentalni korak između mašina za istraživanje fuzije današnjice i fuzijskih elektrana u budućnosti. Generalni direktor ITER-a, Bernard Bigot, rekao je da je projekat na putu da do 2025. godine počne sa radom. Kako bi se omogućila reakcija fuzije, vodonična plazma će biti zagrevana do 150 miliona stepeni Celzijusovih, temperaturi 10 puta većoj od temperature Sunčevog jezgra. ITERov tokamak biće najveći na svetu. U poređenju s njim, spejs šatl, nuklearna podmornica ili nosač aviona čine se relativno jednostavnim objektima. Proces će se odvijati u prstenastom reaktoru, nazvanom tokamak (u novije vreme se uređaji ovakvog tipa nazivaju zajedničkim imenom fuzijski reaktori), koji je okružen džinovskim magnetima koji ogranićavaju i cirkulišu pregrejanu jonizovanu plazmu van metalnih zidova. Plazma je toliko vrela da bi odmah sagorela materijal koji se koristi za njeno čuvanje. Sada na scenu stupa stelerator. “Vendelštajn 7-X” zadržava plazmu u magnetnom polju koje generišu superprovodnični kalemovi ohlađeni na temperaturu blizu nule. Zahvaljujući tome, plazma – vrelija od 80 miliona stepeni Celzijusa – nikada ne dolazi u dodir sa zidovima komore u kojoj se nalazi