Osiromašeni uranijum, kancer i zablude

Da krenemo od početka, od stvaranja našeg sveta pre 4.5 milijardi godina (oni što misle da je svet nastao pre 6 000 godina ne moraju dalje čitati oni ionako sve znaju). Nastankom planete Zemlje iz protoplanetarne magline naše zvezde u njen sastav su inkorporirani svi elementi koje i danas nalazimo na Zemlji. Dakle i uranijum i radijum i torijum i radon ili kalijum. Postoji oko 60 radionuklida (radioaktivnih elemenata) koji se mogu pronaći u tlu, vazduhu, vodi, hrani a time i u svim živim bićima.

Uranijum

Elementi poput uranijuma-235, uranijuma -238, radijuma-226, radona -222 ili kalijuma 40 dakle potiču još iz vremena nastanka Zemlje. Karakteriše ih vrlo dugo vreme poluraspada (vreme za koje se raspadne polovina prvobitnih atoma) i meri se milijardama godina (sem radona čiji je poluraspad 3.8 dana). Druga klasa radioaktivnih elemenata je stvorena ljudskim delovanjem, pre svega u nuklearnim rektorima i testiranjima nuklearnog oružja, a to su npr. stroncijum-90, jod-129, jod-131 ili plutonijum-239. Aktivnost radioaktivnog uzorka se meri u bekerelima a 1 bekerel znači jedan radioaktivni raspad u sekundi. Veća jedinica i više u upotrebi je 1 Kiri(Cu) i ona iznosi 37 milijardi bekerela. Da bi se merila energija, koju putem jonizujućeg zračenja apsorbuje određena materija, koristi se jedinica Grej (Gy). Odnos te energije i mase tela koje je apsorbuje zove se apsorbovana doza. Ako se energija od 1 J (džula) apsorbuje u 1 kg materije govori se o apsorbovanoj dozi od 1 Gy. Ovako definisana doza ne govori ništa o biološkim učincima apsorbovanog zračenja. Svaka vrsta zračenja (α, β, γ) ima drugačiji uticaj na žive ćelije, koji se opisuje faktorom Q. Zato se definiše ekvivalentna doza, koja se dobija tako što se apsorbovanu dozu pomnoži faktorom Q. Jedinica za ekvivalentnu dozu je Sievert (Sv). Zračenje je neizbežan fenomen i svaki čovek prima godišnju ekvivalentnu dozu zračenja od približno 3,5 mSv (milisieverta). To je prosečna doza, a sastoji se od sledećih doprinosa:
Udisanje radona – 2 mSv
Ostali radionuklidi uneseni u telo – 0,39 mSv
Zemljino zračenje – 0,28 mSv
Kosmičko zračenje – 0,28 mSv
To znači da je ukupna doza od prirodnih izvora 3 mSv, a ukupna doza od veštačkih izvora 0,5 mSv. Ukupna doza od veštačkih izvora proračunata je prema prosečnoj izloženosti medicinskom zračenju, korištenju raznih aparata, te doprinosu od testiranja nuklearnog oružja i rada nuklearnih elektrana. Najveći doprinos iz veštačkih izvora daje medicinsko zračenje. Učinci na zdravlje su sledeći:
Više od 10 Sv izaziva tešku bolest i smrt za nekoliko nedelja.
2-10 Sv primljenih u kratkom roku izaziva smrt s verovatnoćom od 50%.
1 Sv primljen u kratkom roku izazvao bi radijacijsku bolest (mučninu, gubitak kose), ali najverovatnije ne i smrt.
50 mSv godišnje je najmanja doza za koju postoje dokazi da izaziva rak.
Učinci velikih doza poznati su iz sudbina preživelih ljudi iz Hirošime i Nagasakija, za koje je naknadno procenjena doza zračenja koju su primili. O učincima malih doza govori se na temelju ekstrapolacije učinaka velikih doza i pretpostavke njihove linearnosti, jer je učinke malih doza teško direktno pratiti i razlučiti od brojnih drugih faktora koji utiču na zdravlje. Na taj je način izračunato da će od milion ljudi koji prime dodatnu dozu zračenja od 1 mSv njih 50 zbog toga umreti od raka.


Šta je radioaktivnost?
Celokupna materija oko nas sagrađena je od atoma. Atomi su dalje sagrađeni od elektronskog omotača i atomskog jezgra koje čine nukleoni što je zajednički naziv za pozitivno naelektrisane protone i neutralne neutrone. Dva i više nukleona drži na okupu (poput nekog izuzetnog lepka) sila koja se zove nuklearna sila (rezidualna jaka sila). Ona je kratkodometna sila koja drži jezgro na okupu. Druga sila prisutna u jezgru je Kulonova odbojna sila koja je odbojna između naelektrisanja istog tipa i ona teži da rasturi jezgro. Što su atomska jezgra veća to su i nestabilnija jer imaju veći broj protona a veći broj protona znači i sve jaču, odbojnu Kulonovu silu. Elementi kod čijih jezgara je Kulonova sila između protona jača od slabe nuklearne sile između nukleaona zovu se radioaktivni elementi. Ti će elementi zračiti čestice kako bi dostigli konfiguraciju jezgara sa manjim brojem nukleona koja je stabilnija. U osnovi postoje tri tipa radioaktivog zračenja: 1.Alfa raspad pri kome se emituju alfa čestice odnosno jezgra helijuma (dva protona i dva neutrona). Alfa čestice ne spadaju u opasnu radijaciju zato što su alfa čestice relativno teške. Zaustaviće ih list papira ili površinski sloj kože. One su toliko teške da u vazduhu mogu preleteti najviše par centimetara pre nego izgube svu energiju. Jedini zdravstveni problem sa alfa česticama nastaje ako dođu u kontakt sa unutrašnjim organima (bilo plućima kroz vazduh ili bubrezima i sluokožom kroz hranu ili piće).
2.Pod beta radioaktivnim zračenjem podrazumeva se emisija elektrona iz jezgara atoma. Elektron u jezgru nastaje raspadom neutrona na proton i elektron nakon čega elektron izleće iz jezgra. Beta zračenje je nešto opasnije od alfa zračenja i može da izazove štetne posledice. Niskoenergetski beta zrak putuje par metera kroz vazduh dok visokoenergetski beta zraci mogu putovati i do desetak metara. Tanja plastika ili zaštitno odelo u potpunosti će vas zaštititi od beta zračenja.
3. Gama zračenje predstavlja skup visokoenergetskih fotona (delića svetlosti). Gama zračenje može da putuje kroz vazduh mnogo dalje od alfa i beta zraka i uglavnom su adekvatna zaštita od gama zraka olovni zidovi. Gama zračenje je zbog svog dejstva na daljinu najopasnije zračenje ali ono se nikada ne javlja spontano kao Alfa ili Beta zračenje.


Uranijum
Uranijum ima dva važna izotopa, benigniji U238 koji ima vreme poluraspada od oko 4.5 milijarde godina i opasniji U235 koji ima vreme poluraspada od oko 700 miliona godina. Uranijum kakav se nalazi u prirodi je 0.71% U235 i 99.18% U238. Obogaćeni uranijum ima 3-40% opasnijeg U235 i ostatak U238. Oba izotopa uranijuma imaju raspade alfa tipa (iste one čestice koje mogu preći u vazduhu nekoliko cm pre nego izgube svu energiju). Zbog same strukture jezgra U235 je pogodan za pravljenje oružija i dobijanje energije u nukearnim elektranama dok se U238 ne može tako jednostavno koristiti u tu svrhu. Nakon što je gotovo sav U235 potroši u nukearnim reakcijama preostalih 99.7% U238 i 0.3% U235 naziva se osiromašeni uranijum.

Radioaktivni raspad uranijuma

Osiromašeni uranijum spada u izuzetno slabe radioaktivne materijale zbog malog procenta U235 i velike količine U238. Alfa čestice koje se emituju u tim reakcijama su slabog dometa i opasnost postoji samo ako se velike količine osiromašenog urana unesu kroz hranu, vodu ili vazduh. Zato se i osiromašeni uranijum koristi za proizvodnju municije, oklopa, u putničkim avionima tipa boing, čak i kao zaštita od zračenja. Ovo su činjenice. Znam da ljudi ne vole nauku i najvećem broju njih ove činjenice ništa ne znače. Znam da su skloniji da veruju onima koji ništa od ovoga gore navedenog ne znaju ali moje je bilo da napišem. Znam da je za sve probleme najlaše optuživati neke druge, posebno one koje već ne volimo ali kakve koristi od toga? Ne mogu tvrditi da ne postoje neki efekti bombardovanja osiromašenim uranijumom ali sve što znam mi govori da oni nisu ni blizu onoga što se govori i čime se uzbunjuje javnost. Sasvim slučajno sam juče gledao emisiju o Mariji Kiri za koju se verovalo da je umrla usled posledica prekomernog zračenja kojem je bila izložena u svom naučnoistraživačkom radu na uranijumu i radijumu. Međutim, po najnovijim analizama njenih posmrtnih ostataka sve su prilike da je to bila samo zabluda, ili možda bolje rečeno – zračenje uranijuma ili radijuma nije bilo ključni uzrok njene smrti. Podsetimo se da je Marija Kiri godinama istraživala uranijum, otkrila je radijum ali je bila i na frontu tokom Prvog svetskog rata gde je preko rendgena kojim je pomagala snimanju kostiju ranjenika, izgleda dobila više zračenja nego što sme, što joj je trajno oštetilo njenu koštanu srž. A rendgensko zračenje je ono šteto zračenje koje sam opisao gore u tekstu. Uranijum se ne raspada na takav način. Dakle, da bi osiromašeni uranijum mogao biti glavni uzrok povećanju kancerogenih oboljenja njega bi moralo biti izuzetno mnogo u zemljištu (mnogo više nego što je dospelo NATO bombardovanjem) kako bi se preko hrane koja se proizvodi na tom zemljištu distribuirale alfa čestice do čovečijeg organizma. Čemu onda ova priča koja se svako malo povlači? Da li možemo tužiti nekoga na osnovu toga? Teško, jer bi svaki sud odluku donosio na osnovu činjenica i nauke a ne na osnovu tabloidnih naklapanja srpskih “novinara”, srednjovekovnog matranja pravoslavnih popova i retorike srpskih političara. Da li treba znati istinu o osiromašenom uranijumu? Svakako, ali sam bespogovorno uveren da spinovanje ove priče ne teži ka tom cilju. Verovatno se radi o sluđivanju ljudi i unošenju dodatnih animoziteta kojima inicijatori ove priče žele zataškati neke druge stvari koje se rade a koje sigurno imaju daleko veći uticaj na zdravlje svih nas. Pošto je vreme poluraspada uranijuma oko 4.5 milijardi godina našli su idealnog krivca za sve i za sva vremena. Ono što najviše fascinira je što mnogi koji pričaju o radioaktivnosti uranijuma čije je vreme poluraspada 4.55 milijardi godina istovremeno veruju da je Zemlja stara 6000 godina. Svo naše voće, povrće i meso izvezosmo u Evropu a i dalje tvrdimo da je kancerogeno. Pa gde je tu logika? Kao da hoćemo da stopiramo kompletan izvoz prehrambenih proizvoda što je naša ubedljivo najveća privredna grana. Samo da napomenem, da neko slučajno ne bi pomislio da opravdavam ono što se desilo 1999. godine, da bombardovanje Srbije 1999. godine smatram jednim od najvećih zločina protiv čovečnosti sprovedeno od strane onih s kojima smo bili uvek saveznici, kad god je svet bio u opasnosti od zla. Ja to ne mogu zaboraviti ali to ne znači da mi razum treba biti paralisan mržnjom, već naprotiv mora biti svestan ko smo, gde smo i koliki smo, da ne bi opet dolazili u takve situacije.