Hemičar Doroti Hodžkin bila je jedan od malobrojnih naučnika u svojoj generaciji koji su, osim neverovatne pameti, bili zaista omiljeni – neke kolege smatrale su je sveticom. Bila je pionir kristalografije X- zracima, a danas je najpoznatija po istraživanju proteina. Prva je Britanka koja je dobila Nobelovu nagradu, a njen rad je temelj za razumevanje funkcionisanja molekula kod živih bića. Takođe je bila vrstan predavač.
Najstarija od četiri sestre, Doroti je rođena u Kairu, ali je poslata na školovanje u Englesku, pa je gotovo celo detinjstvo provela odvojena od roditelja. Već u desetoj godini strastveno se zainteresovala za kristale, pa se na kraju izborila da ide u mušku školu, gde je imala naučne predmete. Godine 1928. primljena je na Somervil Koledž na Oksfordu kao student hemije. Koledž će postati glavna potpora njene karijere.
Hodžkinova je 1932. prešla na Kembridž, gde je radila sa Džonom Dezmondom Barelom. Nastavila je istraživanje sterola započeto u Oksfordu i pomagala Bernalu u istraživanju prelamanja X-zraka pepsina, kristalnog proteina. Međutim, nije mogla odbiti ponudu da predaje na Oksfordu, pa je na Somervil Koledžu ostala do penzije 1977. godine. Pošto je na poklon od prijatelja Roberta Robinsona dobila nekoliko kristala insulina, počela je da izučava strukturu insulina, napravivši laboratoriju u ćošku Priridnjačkog muzeja u Oksfordu, koji je bio poznatiji po postavkama dinosaurusa i minerala. Godine 1937. udala se za istoričara Tomasa Hodžkina, a u periodu od 1938. do 1946. dobili su troje dece. Nažalost, Doroti je u 28. godini obolela od reumatoidnog artritisa zbog infekcije dobijene posle rođenja njenog prvog deteta Luka. Ruke su joj bile otečene i bolne, ali nikada nije dozvolila da je bolest odvoji od rada.
Kada je australijski patolog Hauard Flori uspeo da izoluje penicilin pozvana je da se posveti otkrivanju strukture penicilina pa je morala zbog toga da napusti istraživanja na insulinu. Godine 1945. završila je rad na strukturi penicilina opisavši atome u tri dimenzije i time stavila tačku na dugogodišnje sukobe organskih hemičara. U to vreme penicilin je bio najveći molekul opisan tehnikom X-zraka. U znak priznanja za njen doprinos, Hodžkinova je izabrana za člana Kraljevskog društva u Londonu.
U akademskom svetu, paleontolozima obično sve vreme pokazuju fosile, a ornitolozima svi donose razne ptice. Hodžkinovoj su njeni prijatelji redovno donosili zanimljive kristale. Jedan od tih prijatelja je bio i hemičar Lester Smit, koji joj je dao svetlocrvene kristale vitamina B12. Naravno, Doroti je odlučila da otkrije njegovu strukturu, te je uskoro na osnovu mnoštva složenih kompljterskih modela ubrzo imala odgovor. Vremenom su usledila nova priznanja, kao i ono najznačajnije: Nobelova nagrada za hemiju 1964. godine, izuzetno dostignuće, posebno za ženu u oblasti nauke. Godinu dana kasnije postala je član Zaslužnog reda. Taj red od samo 24 člana, koji je 1902. osnovao Edvard VII, važi za najprestižniju britansku instituciju za nauku, umetnost i javni život. Pre Hodžkinove, jedina žena koja je postigla taj uspeh bila je bolničarka i spisateljica Florens Najtingejl. Doroti je, međutim, tvrdila da je najveći uspeh postigla tek 1969. godine, kada je nakon dugogodišnjeg strpljivog rada napokon otkrila strukturu insulina: bilo je to 35 godina pošto je od Roberta Robinsona dobila prvi uzorak kristala insulina. Analiza tog složenog proteina bila je izuzetno teška jer je iziskivala usavršene tehnike prelamanja X-zraka i brze računare. Hodžkinova je izrazila svoju zahvalnost međunarodnom timu mladih istraživača koji su joj pomogli u postizanju velikog cilja. Kad je 1977. godine otišla u penziju, odlučila je da se posveti potpuno novom polju.
Uživajući ugled u naučnoj zajednici, Doroti je želela da upotrebi svoj uticaj u postizanju mira na međunarodnom planu. Dugo pre toga bila je član grupe Naukom do mira, posvećene okonačanju ratova, pa 1953. godine nije dobila vizu za SAD zato što je u njenoj grupi bilo i komunista. Godine 1976. te restrikcije su bile ukinute i omogućeno joj je da putuje širom sveta kao strastven borac za mir. Ipak, kristali su je doživotno interesovali, pa je sve do smrti 1994. godine obilazila američke univerzitete i predavala o proteinima, insulinu i istoriji kristalografije.