Čovek koji je ulubio univerzum

Postoji jedno mesto u biznisu koje je najteže naći a još teže u njemu opstati. Raskrsnica između Tehnološke ulice i Ulice liberalne umetnosti. Malo njih je to mesto našlo a još manje na njemu ostalo. Obožavalac Boba Dilana, pristalica zen-budizma, čovek posvećen apsolutnoj kontroli, teška, brutalna i ekstremno kompleksna osoba koja je želela da ulubi univerzum, čovek koji je pomerio granice biznisa, dao mu notu prefinjenosti i izdigao ga daleko iznad njegove osnovne liberalne komponente – pravljenja profita.

Mesija 21-og veka. Stiv Džobs

Mogao bi ređati još mnogo toga ali je možda sasvim dovoljno reći – Stiv Džobs. Bila su to vremena dece cveća, kontrakoulturne revolucije, vreme hipika i velikih ideja. Taj društveni milje je iznedrio ljude koji su drastično promenili tok civilizacije krajem 20-og i početkom 21-og veka. Stiv Džobs, Lari Elison, Bil Gejts, Robert Nojs, Gordon Mur su samo neka od imena iz toga perioda mada bi bilo rečitije napisati: Apple, Oracle, Microsoft, Intel. To su bila vremena kada su se u Silikonsku dolinu slivali svi mozgovi koji su želeli da menjaju svet, vremena u kojima je civilizacija u sebe ugrađivala supersonični pogon. A taj pogon je bukvalno kretao iz garaža gde su se rađale zamisli koje će kasnije ako ne ulubiti univerzum onda svakako promeniti život svakog čoveka na planeti. To su bila vremena u kojima je svako od njih imao neko svoje “Polje izobličenja stvarnosti”, prikladan izraz za nešto što bi se moglo formulisati i na sledeći način: Uradili su to zato što nisu znali da je to nemoguće.

Stiv Džobs je imao svog Stiva Voznijaka – “dobrog medu” koji je bar u početku bio sve ono što Džobs nikada nije bio ali bez Džobsa Voznijak bi ostao samo jedan vrhunski inženjer sakriven od očiju sveta. Na isti način bez njihovog susreta verovatno nikada ne bi ni bilo Apple-a. Voznijak je znao projektovati, napraviti, stvoriti a Džobs je znao kako nešto mora da izgleda, znao ga je plasirati i naterati ljude da vole ono što on pravi. Znao je da ljudi ne znaju šta vole i šta im se sviđa. Shvatio je da ljudima mora pokazati šta im se sviđa. Nimalo mu nije smetala ta ljudska ograničenost, naprotiv, koristio ju je na svakom koraku navodeći ljude da zavole njegov ukus. A njegov ukus je bio istinski deo liberalne umetnosti, istančavan do nivoa perfekcije u svim detaljima. Tvrdio je da se do tog nivoa ukusa dolazi kombinacijom zen filozofije i LSD-a, nešto kao prosvetljenje. Težnja za jednostavnošću će od najranijih dana do kraja njegovog života ostati glavna odlika njegove misije na Zemlji. Smatrao je da dokaz svoje božanske prirode jedino može izvesti ako natera običnog čoveka, koga je generalno smatrao nedoraslim, da bez ikakvog uključivanja mozga počne intuitivno koristiti njegove proizvode. Zahvaljujući tom shvatanju sveta, koje ne uzima u obzir veliki mozak ljudi, napravio je jednu od najvećih i najvrednijih kompanija na svetu. Svojom zatvorenom arhitekturom proizvoda na užasavanje i Voznijaka i svih ostalih pronašao je svoj način da plasira svoje proizvode i postigne neverovatan uspeh. Danas bi se moglo reći da je njegovo geslo bilo: “Samo bez uključivanja mozga, igrajte se i zabavljajte da bi ja mogao pomerati granice civilizacije u domenu koga vi niste ni svesni”. Valjda s tim u vezi je i njegova prezentacija ajpeda kada se pojavio kao Hrist sa njim u ruci. Još od Mojsija jedna “ploča” nije postala toliko značajna. Umeo je da natera ljude da rade ono što neće, što ne žele, da iz njih izvlači i ono što možda ne postoji.

Jedna od najprepoznatljivijih jabuka još od Njutna

Naterao ih je da prate njegovu viziju i kada su je smatrali suludom. Pratio je rađanje svojih proizvoda od nacrta do zašrafljivanja gde je insistirao da se uradi tako da ga niko ne može odšrafiti. Brinuo se o izgledu, boji, finalnoj obradi, čak i delova koji se ne vide i koji nikada zahvaljujući njegovom zašrafljivanju niko neće videti. Morao je proizvod biti po njegovom ukusu da bi on mogao da uključi svoju moć prezentacije u punom sjaju nakon čega su ljudi ispred prodavnica stajali cele noći da bi postali vlasnici takvog proizvoda. Apple proizvode je izdigao na nivo kulta, na nivo produžetka individue, stvorio je maltene svojevrsnu religiju zasnovanu ne na vezi čoveka i mašine već čoveka i Apple proizvoda. Ubedio je ljude da imati Apple znači nešto više i to ubeđenje ni danas ne bledi iako njega više nema. Želeo je da stvori stabilnu i dugovečnu kompaniju a usput je promenio i muzičku i video i filmsku industriju. Znao je da će umreti mlad pa je žurio da promeni svet. Promenio je svet i umro relativno mlad ali njegov život, u koji neću da uključujem bilo šta privatno, svakome može da posluži kao nepresušan izvor nadahnuća i ideja. Ako ga uspeju razumeti, ako ga ne dožive kao zatvorenu arhitekturu njegovih proizvoda već otvoren um jednog čoveka koji je spajao umetnost i tehnologiju u nešto što svet do sada nije video.