Ovekovečavanje grešaka – evolucija i mutacija

Evolucija je u stvari ovekovečavanje grešaka. To konkretno znači da iz propadanja može proizići napredovanje. Mutacija je u srži ljudskog iskustva, u starosti i smrti, kao i seksualnosti i ponovnom rođenju. Svim religijama je zajednička ideja da je ljudski rod pokvareni ostatak onoga što je nekoć bilo savršenstvo, te da se spasenjem može vratiti na viši nivo, krenuvši ponovo sa startne tačke. Mutacija otelovljuje ono što traži vera: propadanje pojedinca ali iskupljenje čovečanstva.

Mehanizmi evolucije – vrste mutacija

Od pre četiri milijarde godina, kada se pojavio prvi samoreplikujući organizam, geni su se mutacijama širili kroz vreme da bi danas složeni organizmi imali knjigu uputstava od tri milijarde slova. Svako od nas ima jedinstveno izdanje te knjige uputstava koje se na milione načina razlikuju međusobno. Sve to potiče od nagomilavanja grešaka u nasleđenoj poruci.
Od samog začetka pa sve do smrti u čoveku se dešavaju replikacije ćelija a samim tim i DNA u njima. Neke od tih replikacija nisu savršene već dođe do neke male promene a ta promena se zove mutacija. Većina mutacija nema nikakav značaj ali neke od njih mogu biti jako štetne a neke i korisne. Mutacije uzrokuju svaku naslednu bolest. Neke bolesti potiču od promena koje su se davno dogodile, dok su druge posledica greške u spermi ili jajašcetu neposrednih roditelja. Pošto muškarci ceo svoj životni vek proizvode polne ćelije oni u stvari znatno više od žena repliciraju DNA u svojim ćelijama što rezultuje da su neki geni kod muškaraca pedeset puta podložniji mutaciji nego kod žena. Čini se da su muškarci uglavnom izvor nevaljale evolucione građe.
Mnogo toga povećava stopu mutacije. Na primer, radijacija može imati moćan učinak. Mnoštvo mutacija nije uzrokovano prirodnom nestabilnošću gena, nego štetom nanesenom spolja. Nalazi kod životinja kažu da bismo trebali biti zabrinuti i zbog nižih doza radijacije. Prihvatljiva doza za ljude određena je delom istraživanjima provedenim nad miševima. Za ćelije je štetna i Sunčeva svetlost, pa čak i podizanje temperature može povećati broj grešaka. Najveći izvor mutacija je gas radon iz granita. Lako je moguće da su ljudi koji žive u kućama ili zgradama napravljenim od granita izloženi većem zračenju nego oni u nuklearnim centralama. U SAD su do temelja uništene sve kuće građene od granita jer se ispostavilo da su stanovnici dobili doze zračenja dvadeset puta veće od dozvoljenih. Izvor zračenja su i kosmički zraci kojima se izlažu putnici u avionima. Ipak hemikalije su znatno važniji agensi genetskog oštećenja. Najteže su pogođeni radnici u termoelektranama na ugalj zbog štetnih nusprodukata sagorevanja uglja. Na bakterijama su testirane mnoge hemikalije a jedna od najštetnijih je bila u bojama za kosu koje su kasnije zabranjene. Opasne hemikalije se nalaze i u crnom biberu, čaju el Grej i nekim pesticidima, ali najmoćnije su ipak one iz prirode. Biljke stvaraju mnoge toksične hemikalije da ose odbrane od insekata, pa čak i salata, sadrži supstance koje izazivaju mutaciju kod miševa. Gotovo polovinu svih vrsta raka izaziva hrana koju jedemo. Cinici tvrde da je organska hrana opasnija od tretirane zbog štetnih hemikalija iz tla. Sveže voće i povrće smanjuju stopu mutacija a neke biljke, poput brokolija i rajčice sadrže antimutagene koji mogu pomoći u zaštiti.
Mutacije su sirovina evolucije. Život se nastavlja; ne propada, ali svaki pojedinac je smrtan. Kako starimo naši mehanizmi korodiraju sve dok se na kraju ne skrše.

Promena DNK usled nekog od faktora koji izazivaju mutacije

Ta erozija delom potiče i od genetskih promena u telu a delom od odloženih efekata gena korisnih kada smo mladi ali škodljivih kad ostarimo. Da bi iz oplođene jajne ćelije nastala odrasla osoba, treba napraviti stotine miliona ćelija, svaku sa svojim primerkom originalne poruke. Proces kopiranja nije savršen, pa postoji mnoštvo mogućnosti za greške. Čak se i u odrasloj osobi većina ćelija i dalje deli. Na primer, crvena krvna zrnaca se obnavljaju svaka četiri meseca. Svake minute svako stvara hiljade kilometara DNA. Upravo zato se ogroman broj mutacija ugrađuje u telesne ćelije. Svaki pojedinac je sistem u razvoju, identitet koji se menja iz dana u dan.
Neke od promena mogu biti kobne. Mnoge vrste raka su posledica genetičkih nezgoda. Te nezgode predstavljaju propadanje genske poruke i znače da je DNA izgubila kontrolu nad ćelijama u kojima živi rak. Starenje je odraz istog procesa. Budući da je naše telo u grozničavom reprodukovanju, što smo stariji tim ima više deoba i više šansi za grešku. Ćelije novorođenčeta su nastale u nekoliko stotina deoba iz jajašca, ali moje, jednog pedesetogodišnjaka u hiljadama deoba. Moji geni imaju veću šansu da mutiraju. Ćelije starijih ljudi pri tom sadrže preinačene gene koji stvaraju neprikladne belančevine. Starenje se ubrzava s životnom dobi. Najmanji rizik od smrti je u dobi od dvanaest godina. Nakon toga rizik se udvostručava svakih sledećih 8 godina, da bi u 76-oj godini bio dvesta pedeset puta veći nego u tinejdžerskom dobu. Kada bi rizik od smrti bio konstantan većina ljudi bi živela do hiljadu godina a bilo bi i onih koji bi bili rođeni i u poslednjem ledenom dobu. Kriza biološkog identiteta koju određujemo kao starost i koja završava smrću, događa se kad se genska poruka toliko izobliči da njena uputstva postanu besmislena. Brzina starenja je programirana. Ćelije kod miševa se prestanu deliti nakon četvrte godine, dok ljudske nastavljaju do kraja.

S vremenom nestane deo DNA poruke. DNA je složena od hromozoma. Svaki ima posebno mesto duž DNA sve do njenog kraja koji označava gde prestaje mašinerija DNA-dupliciranja pa načini petlju natrag prema sebi, poput završetka pertli na cipelama. S vremenom je ta petlja sve kraća. Kod malog deteta ta petlja je dugačka dvadeset hiljada slova, dok je kod šezdesetogodišnjaka manja od polovine te dužine. Ćelije tumora izgubile su još više slova. Svaki put kada se ćelija podeli otpada oko četrdeset slova sa tog dela poruke, tako da staro telo funkcioniše prema nepotpunim uputima za upotrebu. Imunološki sistem, koji ima najvišu stopu mutacija od svih delova tela, često zakazuje s godinama.
Obzirom na uticaj starosti na oštećivanje sperme i jajašaca, ironična je tvrdnja jedne institucije posvećene suprotstavljanju propadanja ljudske vrste, Centra za izbor zametka u Kaliforniji, u kojoj su nobelovci ostavili genski zalog za nadobudne majke. Možda su deponenti i bili bliski genskim idealima ali pošto se nobelova nagrada dobija u poznijim godinama života, njihov genetski materijal je tada znatno siromašniji nego što bi se dalo očekivati.
Gotovo svaki roman, drama ili umetničko delo se vrti oko večnog trokuta koji čine seksualnost, starenje i smrt. Svo troje – pa i naša egzistencija – proizilazi iz grešaka u prenosu gena. Ljudski rod nije izrođeni ostatak plemenskih predaka. Mi smo rezultat evolucije, niza uspešnih grešaka. Genetika je rešila jedno od naših najstarijih pitanja: zašto ljudi umiru, ali ne i Homo sapiens.