Kako se postaje genijalan?

Da li je moguće stvoriti genija? Možemo li na neki način organizovati naš obrazovni i društveni život da stvorimo više Ajnštajna i Mocarta – ili, što je mnogo hitnije u ovom trenutku, još jednog Adama Smita ili Džona Mejnarda Kejnza? Kako stvoriti genija je veoma staro pitanje koje je zaokupljalo pažnju filozofa još od antičkih vremena. U moderno doba su Imanuel Kant i Darvinov rođak, Frensis Galton naširoko pisali o tome kako nastaje genije.

Ajnštajnovo shvatanje genijalnosti

Prošle godine, pop-sociolog Malkolm Gladvel obradio je ovo pitanje u svojoj knjizi Izuzeci: Priča o uspehu (Outliers: The Story of Success). Najsvežiji i verovatno najsveobuhvatniji doprinos ovom žanru je nova knjiga Dina Kita Simontona, Genije 101: Stvaraoci, vođe i genijalci (Genius 101: Creators, Leaders, and Prodigies). Simonton, profesor psihologije na Univerzitetu Kalifornija u Dejvisu, jedan je od vodećih svetskih autoriteta o istaknutim intelektualcima koje izučava još od studentskih dana na Harvardu 1970-ih godina. Većim delom svoje istorijske debate o tome šta dovodi do nastanka genijalnosti dominirao je gorak, binarni argument: to je prirodni dar ili je vaspitanje – da li se genijalnost genetski prenosi ili su genijalci proizvod stimulativnog i brižnog kućnog okruženja? Simonton zastupa razumnu poziciju da je genijalnost rezultat kvalitetnih gena i dobrog okruženja. Njegovo gledište ‘srednjeg puta’ izdvaja ga od ideološki zadojenih zagovornika kao što je Galton (osnivač eugenike) ili revizionista kao što je Gladvel koji smatra da su posvećenost i praksa, umesto sirove inteligencije, ključne determinante uspeha. Veoma često se dešava da autori ne preciziraju šta tačno podrazumevaju pod ‘genijem’. Simonton to pokušava s ovom temeljnom, pomalo nezgrapnom definicijom: genijalci su osobe koje “poseduju inteligenciju, entuzijazam i izdržljivost da ostvare potrebnu stručnost u široko prihvaćenoj oblasti postignuća” i koji doprinose tom polju tako da ga stručnjaci smatraju i “originalnim i izuzetnim.” Sve je to u redu, ali kako utvrditi da li je umetničko ili naučno delo originalno i izuzetno?

Mozak je podeljen na dve hemisfere. Ilustracija raspodele moždanih sposobnosti

Jedan metod koji Simonton i ostali koriste jeste računanje broja citiranih publikacija nekog pojedinca u stručnoj literaturi – ili na primer, broj izvođenja ili snimanja dela nekog kompozitora. Drugi istraživači umesto toga računaju broj enciklopedijskih referenci. Ovakvi metodi možda nisu preterano sofisticirani, ali je bar rezultat veoma merljiv. Ipak, ova tehnika odzvanja pojednostavljivanjem: genije je ono što svi mi tvrdimo da jeste. Postoji li objektivniji metod? Postoje, naravno, testovi inteligencije (IQ), ali nisu svi testovi inteligencije isti, zbog čega je utvrđena minimalna inteligencija koja se smatra nivoom genijalnosti. Takođe, IQ procene preminulih genijalaca izgledaju smešno jer su zasnovane na veoma neujednačenim biografskim podacima. Zbog toga se Simonton vraća svojoj “inteligencija, entuzijazam i izdržljivost” formulaciji. Međutim, šta je sa slučajnim otkrićima? Simonton podseća na slučaj biologa Aleksandra Fleminga koji je 1928. g. “primetio sasvim slučajno da je kulturu Staphylococcus kontaminirala plavičasto zelena plesan. Oko plesni je bio oreol.” Bingo: penicilin. Šta bi se, međutim, desilo da ste baš vi bili u Flemingovoj laboratoriji i prvi primetili oreol? Da li bi vi bili genije? U skorije vreme je izdržljivosti i predanosti kao nezaobilaznim delovima visokih postignuća posvećeno mnogo pažnje, dok je uloga sirovog talenta i inteligencije donekle otišla u zapećak. Glavni razlog za ovaj otklon je rad Andersa Eriksona, Simontonovog prijateljski nastrojenog rivala koji predaje psihologiju na Florida Stejt Univerzitetu.

Gladvel je njegov rad uvrstio u top deset najboljih dela dokumentarne literature u svojoj knjizi “Izuzeci”. Erikson je postao poznat zahvaljujući 10-godišnjem pravilu: to je pojam koji kaže da je potrebno bar deset godina (ili 10,000 sati) posvećenog rada da bi ljudi savladali najkompleksnije napore. Erikson nije izmislio 10-godišnje pravilo (prvi put je predloženo još 1899. g.) ali je izveo brojne studije koje su ga potvrdile. “Vežbanje nije nešto što počneš raditi kad si dobar,” on naglašava. “To je stvar koju radiš da te učini dobrim.” Prilično omalovažavajućim tonom Simonton ovo naziva “zamornom teorijom”. On smatra da je prava priča mnogo komplikovanija: svesno vežbanje, on naglašava, je neophodan ali nije i dovoljan uslov za stvaranje genija. Za početak, moraš biti dovoljno bistar da bi te vežbanje nečemu naučilo. U studiji iz 2002. g. Simonton je pokazao da je prosečan IQ 64 eminentna naučnika bio oko 150, celih 50 poena više od prosečne inteligencije opšte populacije. I većina varijacija u pogledu IQ-a (oko 80 posto, prema Simontonu) objašnjava se genetikom. Takođe su bitne osobine ličnosti. Simonton piše da genijalci imaju sklonost da budu “otvoreni ka iskustvu, introvertni, odbojni, motivisani i ambiciozni.” Ove osobine ličnosti su takođe nasledne – ali samo delimično. Njih takođe oblikuje i okolina. Šta u tom slučaju ovo znači za ljude koji žele da ohrabre genijalce? Gladvel zaključuje svoju knjigu tako što kaže da 10,000-satno pravilo pokazuje da deci samo treba pružiti šansu da pokažu koliko naporno mogu raditi; on naglašava da nam je potrebno “društvo koje obezbeđuje mogućnosti za sve.” Pa, naravno. Ali on odbacuje ideju da deca moraju imati višu inteligenciju da bi ostvarili uspeh, što je samo pusta želja. Veoma se često dešava da takvu decu direktori škola zadržavaju sa njihovim vršnjacima umesto da im dozvole da preskoče razrede. Ipak, veoma je teško identifikovati genijalce i to ne samo među mladima. Simonton pominje priču o ženi koja je jedva uspela objaviti desetak svojih pesama tokom svog kratkog života. Naporan rad nije joj donio bog zna šta – ali sirova snaga njene maštovitosti i metafore još uvek su veoma živi. Njeno ime? Emili Dikinson.