Genetika ili sredinski uticaj ?

Šta je dominantno, genetska predispozicija ili vaspitanje i uticaji sredine. Pitanje koje je relativno novijeg datuma imajući u vidu da je genetika u psihologiju i socijologiju stupila tek pre 40 ili 50 godina. Do tog trenutka tradicionalna psihologija je držala primat u objašnjavanju društvenih i socijalnih osobina čoveka. Psiholozi su tako bili potpuno uvereni da vaspitanjem i sredinskim uticajima od svake osobe može da se napravi bilo koji tip čoveka. Glasovi koji su u tome videli totalnu nelogičnost se nisu daleko čuli i bili su retki. Nažalost takvi stavovi su uzeli ozbiljan danak i izazvali patnje mnogih ljudi, posebno kod gej populacije koju su uporno pokušavali da prevaspitaju raznim metodama. Svoje površne zaključke su izvodili iz samo njima znanih sistema mišljenja a išli su toliko daleko da su objašnjenja zašto je neki muškarac gej povezivali sa odnosima u porodici.

Frojdov koncept ljudske psihe

Ugledni njujorški psihijatar Irving Biber je tvrdio da mušku homoseksualnost prouzrokuje poremećena dinamika porodice – fatalna kombinacija majke koja “guši” sina, često ga “prejako vezuje za sebe i intimna je s njim”, i rezervisanog, udaljenog i neprijateljski raspoloženog oca. Dečaci na takve sile, po njemu, reaguju ispoljavanjem neurotičnog, samodestruktivnog i osakaćujućeg ponašanja. Na kraju takvi dečaci, podsvesna želja da se identifikuju s majkom i kastriraju oca manifestuje se kao odluka da se priklone načinu života koji se ne uklapa u normu. Izgleda da Frojd nikada nije umro. Ali psiholozima se mora priznati da imaju bujnu maštu mada se nikada do sada nije ispostavilo da su u bilo čemu u pravu sem u trivijalnim situacijama za koje ne treba nikakvo znanje.
Međutim, kada pravi naučnik uzme stvari u svoje ruke onda stvarnost počinje da izgleda znatno drugačije. Pre svega, potrebno je osmisliti dobar eksperiment pa na osnovu njihovih rezultata zaključivati. A idealan eksperiment za ovu vrstu problema – genetika ili sredinski uticaji – je da se pronađu jednojajčani blizanci koji su odmah po rođenju dati na usvojenje u različite porodice i njihova poređenje posle odrastanja. Prvi takav eksperiment je izveo Tomas Bušard, psiholog iz Minesote. Još 1979 godine počeo je da pronalazi takve slučajeve da bi do 1990. godine uspeo da pronađe u SAD 50 parova blizanaca a kao kontrolnu grupu je koristio blizance koji su zajedno odrastali.

Rezultati blizanačkih studija koje je sprovela NASA. Jedan blizanac je godinu dana boravio na međunarodnoj svemirskoj stanici ISS, a drugi na Zemlji.

Da ne ulazimo u detalje eksperimenta, rezultati su objavljeni u časopisu Sajens i oni su dali zapanjujuće zaključke. Testirani su najdublji aspekti ličnosti, preferencije, vidovi ponašanja, stavovi i temperament, IQ. Ispostavlja se da su u svim ovim aspektima podaci iz eksperimentalne i kontrolne grupe bili veoma približni, ili bolje rečeno blizanci su se razvili u ličnosti koje bi se i razvili da se nikada nisu odvajali. Ovaj zaključak je neverovatno moćan jer bespogovorno i bez ikakve razumne sumnje genetiku stavlja ispred sredinskog uticaja.
Da bi se ilustrovala to o čemu je studija govorila treba navesti i primere koji su zapanjujući, a među njima je najubedljiviji slučaj dve žene koje su došle kod Bušarda na testiranje i prvi put se tada srele pošto su razdvojene odmah po rođenju. Svaka od njih je došla na testiranje sa po 7 prstenova na rukama! Drugi su imali istu narav, voleli iste sportove, ženili se s ženama koje su istog obrazovanja i zanimanja, davali deci ista imena, imali kućne ljubimce i sve ostalo što se može zamisliti kao bihevioralizam.
Možda će proći još i 500 godina pre nego što genetičari otkriju sve aspekte DNK i aspekte interakcije genotipa sa okolinom, koja generiše različite fenotipove ali jedno je izvesno već sada; glavni i odlučujući faktor je DNK i geni a sredinski uticaji su sekundarni i više deluju kao aktivatori predispozicija nego kao izazivači dispozicija. Psihologija i sociologija bez genetike i darvinizma nemaju nikakve šanse da u budućnosti zadrže status nauke. Iza sebe imaju groblje raznih teorija a poverenje ozbiljnih krugova u njih je opalo što je rezultovalo njihovim okretanjem ka slabo pismenim slojevima društva i stvaranjem najgore od svih disciplina – popularne psihologije. Ali ipak, najbolji psiholozi to već znaju i počeli su da primenjuju i neurologiju i genetiku kao temeljne elemente novih teorija koje će u narednim decenijama rezultovati verovatno mnogo utemeljenijim teorijama čovekove psihe. Te teorije moraju kao i sve ozbiljne teorije imati par osobina od kojih je najvažnija invarijantnost u vremenu i prostoru. Čovek je previše kompleksan sistem da bi bio objašnjiv odokativnim metodama i subjektivizmom koji je i sam po sebi genetska kategorija. Nikakva apstraktna analiza ličnosti nije moguća bez suštinskog i dubinskog poznavanja genetskog materijala od koga je čovek napravljen. To bi bilo isto kao kada bi procesor u računaru pokušavali naterati da radi prostim rezanjem silicijuma u kockice raznih veličina i debljina. Nikada taj procesor ne bi ništa uradio.