Plavuše! Zašto mame muške uzdahe?

Verovali ili ne, pitanje iz naslova anticipirao je još stari, dobri Čarls Darvin. Deset godina po objavljivanju svog kapitalnog dela „O poreklu vrsta“ (1859), započeo je istraživanje o fenomenu plave kose kod žena. Rezultate je nameravao da objavi u studiji „Poreklo čoveka i selekcija u vezi s polom“. Ona je svetlost dana ugledala 1872. godine, ali plavuše nisu dobile mesto u njoj; Darvin naprosto nije imao dovoljno ubedljivih dokaza da potkrepi teoriju kojom je nameravao da objasni nastanak i širenje plavog fenotipa – ideju da plava kosa nije proizvod prirodne, već polne selekcije.

Ikona 20-og veka – Merilin Monro

Prirodnom selekcijom jedinke stiču karakteristike koje im pospešuju izglede da opstanu ili prežive. Za razliku od nje, polna selekcija pripadnicima određene vrste obezbeđuje karakteristike koje im uvećavaju šanse da se reprodukuju. Polni odabir zapravo deluje na dva načina: intraseksualna selekcija rezultira karakteristikama koje jedinki omogućuju da pobedi konkurenciju unutar sopstvenog pola, a zarad sticanja „naklonosti“ pripadnika suprotnog pola (na primer, rogovi jelena); interseksualna selekcija daje osobine koje jedinku čine privlačnom jedinkama suprotnog pola (na primer, jarke boje paunovog repa). Darvin je dakle smatrao da plava kosa kod žena mora biti rezultat delovanja polne selekcije. Drugim rečima, ona je iz nekog razloga uvećavala šanse žena da privuku stalnog partnera i ostvare potomstvo. Još uprošćenije, muškarci su iz nekog razloga plavu kosu morali smatrati poželjnom karakteristikom. Da li vas iznenađuje da danas manje-više pouzdano znamo da je Darvin bio u pravu? Mada i dalje postoji nekoliko plauzibilnih objašnjenja evolucije plave kose, genetička istraživanja polako smanjuju prostor za nagađanja, u dobroj meri potkrepljujući Darvinovu tezu.

Genom plavuše

Različite boje kose kod ljudi posledica su mutacija na genima odgovornim za sintezu melanina. Jedinke s niskim nivoom pigmenta poznatog kao eumelanin (on daje smeđi i crni fenotip) nose predispoziciju da budu plavokose. U retkim slučajevima, mutacija gena za proizvodnju eumelanina rezultira albinizmom – totalnom depigmentacijom. Kratka digresija: Mada osobe koje imaju plavu kosu najčešće imaju i svetle oči, ne radi se o tome da ih proizvodi jedan te isti gen. Reč je o pukoj slučajnosti. Ove karaktestike se pojavljuju udružene iz prostog razloga što se geni za njih nalaze veoma blizu, na istom hromozomu. Elem, plava kosa i oči su relativno nove osobine ljudske vrste. Pojavile su se otprilike pre 11.000 godina (na kraju poslednjeg ledenog doba) među pripadnicima plemena severa Evrope. Izvesnu ulogu u njihovom nastanku i širenju jeste odigrao prirodni odabir, ali nema sumnje da je pritisak polne selekcije bio ključan. Sa aspekta prirodne selekcije, depigmentacija kožu čini propustljivijom za UVB zrake, neophodne za sintezu vitamina D3. Kako sever Evrope ima znatno manje sunčanih sati od Afrike (gde su nastale prve ljudske grupacije), logično je da se kod plemena koja su migrirala u Evropu dogodila genska mutacija koja je za rezultat imala upravo to – depigmentaciju kože i kose. Zašto istraživači daju primat polnoj selekciji u objašnjenju porekla plavookih/plavokosih? Žene kasnog paleolita na jugu Evrope i u Africi mogle su same da prikupljaju hranu za sebe i svoje potomke. Bilo je sasvim dovoljno da muškarci povremeno obezbede mesni dodatak ishrani.

Nasuprot tome, dobar deo severne Evrope toga vremena bio je prekriven ledom, tako da je u ishrani nužno dominiralo meso. Da bi se do njega došlo, skupine muškaraca odlazile su u lov na bizone i mamute – veoma rizičan poduhvat iz kojeg se mnogi nisu vraćali. Takav način života severnoevropskih plemena za posledicu je imao konstantan višak žena u odnosu na muškarce, što stvara savršene uslove za intenzivnu intraseksualnu selekciju, odnosno rivalitet među ženama. U svakom momentu, broj fertilnih (sposobnih za rađanje) žena nadmašivao je broj muškaraca, tako da je znatan broj žena ostajao bez mogućnosti da sebi obezbedi partnera za reprodukciju. S druge strane, muškarci su mogli da biraju. Kada su bili u takvoj poziciji, kaže teorija, birali su plavuše. Zašto?

Simbolika plave kose

Ako stvar očistimo od primesa romantike i ogolimo do kraja, pri tom se vratimo u okruženje od pre desetak hiljada godina, slika je otprilike sledeća: kada bira partnerku, muškarac traži mladu i fertilnu ženu, koja će biti u stanju da mu rodi potomke. Imajući u vidu da je reč o vremenu u kojem nije bilo farbi za kosu i hidrogena, svetla i sjajna plava kosa bila je jedan od pouzdanih znakova mladosti i zdravlja. Uostalom, s godinama, kosa gubi sjaj, gustinu, gipkost, pa i boju, postajući seda. Interesantno, plava kosa evoluirala je i kod urođeničkih plemena, potpuno nezavisno od nordijskih. To se dakle dogodilo na području na kojem nema manjka UVB zračenja, na osnovu čega se može zaključiti da nije reč o karakteristici nastaloj primarno delovanjem prirodnog odabira. Osim toga, depigmentacija, pogotovo albinizam, kod pripadnika plemena centralne Afrike izaziva strah (religijski zasnovan) i često rezultira infanticidom. Dakle, mutacija odgovorna za plavu kosu mogla je opstati i proširiti se jedino ukoliko bi fenotip koji generiše (plava kosa) bio smatram poželjnim i ukoliko bi bio podržan polnom selekcijom.

U redu, ali zašto se i u savremenom okruženju muškarci češće okreću za plavušama? Da li je to isključivo stvar urbanih mitova, televizije i advertajzinga? Više od simbola Ako poslednje pitanje postavite evolucionim biolozima ili psiholozima, kao odgovor ćete čuti „NE“. Naime, prirodne plavuše imaju blago povišen nivo estrogena u odnosu na brinete. Zahvaljujući tome, osim plave kose i svetle puti, odrasle prirodne plavuše karakterisaće i niz drugih fenotipskih crta koje signaliziraju nizak nivo testosterona i koje muškarci smatraju poželjnim: mekše crte lica, manji nos, glatka koža, umanjena maljavost tela, ali i (pod uticajem estrogena) sklonost „infantilnom“ ponašanju, u smislu energičnosti i sklonosti ka igri. Postoji još jedan bitan faktor koji je nordijskom muškarcu mogao stvoriti preferenciju prema plavušama: sigurnost u očinstvo. Geni za plavu kosu i plave oči su recesivni. Drugim rečima, oba roditelja moraju biti njihovi nosioci da bi se iskazali kod potomaka (da ne bude zabune, to ne znači da oba roditelja moraju imati plavu kosu i plave oči; teorijski, taj fenotip ne mora imati ni jedan od roditelja deteta s plavom kosom i plavim očima). Stoga, nekadašnjem Nordijcu bilo je znatno „ugodnije“ da ostvari potomstvo s plavookom ženom, čime je dolazio do vidljive potvrde očinstva. U slučaju stvaranja potomstva s brinetom, stepen sigurnosti opada, a rastu sumnja i strah da se u rizičan lov na mamute odlazi zbog tuđeg deteta. Otkud plavi muškarci? Pitanje ima smisla. Naime, u slučaju muškaraca, plava kosa nije u korelaciji s nivoom estrogena, niti žene plavu kosu i svetlu put kod muškarca tumače kao indikator mladosti i plodnosti. Osim toga, žene se, generalno, u znatno manjoj meri oslanjaju na fizičke karakteristike prilikom izbora partnera nego muškarci. U najkraćem, objašnjenje bi izgledalo ovako: Nordijski, s kraja poslednjeg ledenog doba, plavokosi muškarac ne znači ništa ukoliko nije u stanju da ide u lov na mamute. Njegova preferencija ka plavušama, zato što mu one obezbeđuju dodatnu sigurnost u očinstvo nad potomcima, čini ga, međutim, spremnim za rizik da se upusti u takav poduhvat. Spremnost da uđe u taj rizik, Nordijka tumači kao potencijal za stvaranje trajnog partnerstva i lakšeg podizanja dece.