Moć (ne) razmišljanja

Sve su prilike da razmišljanje kao mentalni proces nije imanentno ljudskom umu, već se pojavljuje tu i tamo. Što reče Nil Degras Tajson, kada bi to bilo drugačije ne bi čoveku bilo potrebno nekoliko hiljada godina da otkrije nauku. Međutim, hiljadama godina je u društvenom diskursu vladalo uverenje da je čovek biće koje ume razmišljati iako su se ti isti koji su to tvrdili, posebno u hrišćanstvu, svojski trudili da razmišljanje uguše ako bi se kod koga i pojavilo, što je popriličan paradoks ali sasvim u skladu sa nebrojeno mnogo drugih paradoksa kojima obiluju religije.
Ti paradoksi u stvari, gledano kroz istoriju ljudske vrste, daju ozbiljne dokaze da ljudi u stvari nisu u stanju da razmišljaju i da su instinkt ili automatizovane reakcije mnogo imanentnije osobine ljudskog mozga. Nije nemoguće da ljudi i imaju neku sposobnost razmišljanja ali ta sposobnost je očigledno daleko od onoga što se podrazumeva.

Možda je zbog svega toga i neopravdano u ovim vremenima tražiti od ljudi da razumeju i shvate pojmove koji su svojstveni dvadesetprvom veku. Naime, evolucija znanja ide neuporedivo brže od evolucije mozga a samim tim se i kriterijumi za sposobnost razmišljanja menjaju. Nekada je bilo dovoljno da se čovek zna potpisati i zvali su ga pismenim, ali danas to ni izbliza nije dovoljno. Sve više se govori o funkcionalnoj pismenosti, odnosno o sposobnosti čoveka da u pravom svetlu razume ono što je napisano ili rečeno. Čini se, međutim, da, možda i većina stanovnika planete, u ovom trenutku nije funkcionalno pismena ili možda što je još i gore, ta većina kompleksne sadržaje u svom mentalnom sklopu pretvara u proste a znamo da taj proces rezultuje gubljenjem čak i suštine onoga što se tako translira. Otuda je verovatno i prisutno ovoliko teorija zavere, otuda na planeti i dalje postoji religija kao većinsko stanovište a kao što smo svedoci i na političkoj sceni vladaju oni koji umeju spretno da manipulišu lakim, većinski shvatljivim sadržajima.
Sa porastom informacionog sadržaja, sa sve većim količinama znanja kojima raspolaže ljudsko društvo, čoveku je potreban sve sofisticiraniji mentalni aparat koji je u stanju da isprocesira sve inpute i da kao rezultat ne dobije besmislicu. Međutim, svedoci smo da se upravo to dešava. Internet i društvene mreže seju u virtuelni prostor ogromne količine raznih sadržaja koji sasvim neselektivno dospevaju do ogromnog broja ljudi koji ih onda obrađuju na svoj način i kao rezultat toga dobijamo mnoštvo kolektivnih zaključaka koji nikako ne mogu biti proizvod nekog zdravog i razvijenog sistema razmišljanja. Ako pogledamo šta je zajednički imenitelj svih teorija zavere nećemo morati da preterano uprežemo mentalnu snagu pošto je očigledan. Naime, ljudi instinktivno osećaju da u civilizaciji koja broji skoro osam milijardi jedinki, a svesni svoje smrtnosti, njihov život nema neki veći značaj. Vođeni tim instinktivnim rezonom u svakoj novotariji oni vide nameru drugih, sposobnijih i civilizacijski nadmoćnijih da ih naprave robovima ili čad da ih fizički eliminišu. Ponašaju se potpuno u skladu s načelima primitivne borbe za opstanak. Žrtva takvog automatizma je po pravilu uvek nauka. Nju takvi okrivljuju za to neko stanje svesti u kome se oni nalaze a onda se ti napadi personalizuju pa ljudi poput Bila Gejtsa postaju omraženi i potpuno neosnovano napadani na najmonstruoznije načine. Naravno u svemu tome religija kao vekovni, ljuti neprijatelj nauke lako uviđa neke svoje prilike i svesrdno podržava te ideje.
Ono što je posebno interesantno je nesposobnost ogromnog broja ljudi da sagleda činjenice koje su jasno vidljive i u koje ne može postojati nikakva razumna sumnja. Najbolji primer za to je vakcinacija. Potpuna je misterija kako ljudi nisu u stanju da shvate elementarne istorijske fakte koji kažu da je do ekspanzije broja stanovnika na planeti došlo upravo onda kada se vakcinacija počela masovno primenjivati. Postoje veoma jednostavne statistike koje ukazuju na drastično smanjenje smrtnosti kod dece od vremena kada su se vakcine počele koristiti. Porazan je broj ljudi koji danas, u dvadesetprvom veku, traže da se njihova deca ne vakcinišu. Takvi očigledno ovaj svet vide kao nešto neprijateljsko i zlo, potpuno zanemarujući neosporne činjenice da je život čoveka danas neuporedivo lakši i prijatniji nego što je to bio do pre samo sto godina a kamoli u poređenju sa ranijim vremenima. Čovek koji ima bilo kakav vid sposobnosti razmišljanja to mora uvideti.

Histerija oko eventualne vakcine za Covid-19 je već sada dobila izuzetno zabrinjavajuće razmere. Ali ona je povezana sa jednom potpuno sumanutom pričom o čipovanju. Naime, takvi veruju da će im obaveznim vakcinisanjem biti, putem vakcine, ubačen nanočip u telo i da će neki nevidljivi vladari sveta, ovaj put ipak personalizovani kroz Bila Gejtsa, steći moć kontrole njihovih života. Jako teško je opisati razmere ove gluposti. Skoro je neverovatno da neko u vreme elektronskih naprava kojima je okružen ne može da uoči osnovnu osobinu svih tih uređaja – napajanje električnom energijom. Čime bi se taj nanočip, čak i kada bi bio tehnološki moguć, napajao ostaje prava misterija. Čak i kada bi postojale nanobaterije njihova sposobnost skladištenja energije ne bi prežive ni nanosekundu a kamoli neko duže vreme koje bi nužno bilo potrebno za njihovu operativnost u ljudskom telu. Ovaj scenario je ona vrsta naučne fantastike koja nema izgleda da se ostvari nikada. Očigledno je da ljudi nemaju sposobnost percepcije koliko je to nešto – nano.
Pre nekih trideset ili više godina kada su se pojavile prve mikrotalasne pećnice takođe je postojala bojazan da su one opasne po zdravlje ljudi ali u to vreme zaraza takvom bojazni nije išla daleko pošto nije postojao internet niti društvene mreže. Međutim, danas 5G tehnologija koja radi na sličnim talasnim dužinama ima neverovatan broj protivnika koji su se umrežili i vrše ogroman pritisak da bi zaustavili razvoj te mreže. Naravno, niko od protivnika 5G ne zna ništa o elektromagnetnom spektru, ali i dalje veruju da im neko tom tehnologijom želi naškoditi. Pojavile su se čak i teorije da 5G mreža stvara Covid-19 virus što je takođe sumanuta teorija proizašla iz potpunog neznanja. Interesantno je da tu teoriju podstiču i religijski krugovi mada se po njihovoj doktrini u proces stvaranja živog a i neživog niko sem boga ne može mešati. Ali ovde govorimo o nedostatku moći razmišljanja, zar ne?
Posebno interesantan fenomen je takozvano biračko telo i predstavnici političkih stranaka, posebno onih desne orjentacije. Način na koji te stranke razgovaraju sa svojim biračima je neverovatno uvredljiv, pošto ih tretiraju kao nerazumna bića bez moći razmišljanja. Ali neosporna je činjenica da im uspeva, što je još jedan jak argument u prilog tezi da većina ljudi nije u stanju da razmišlja ili im je sistem razmišljanja toliko zakržljao da nisu u stanju razlikovati stvarnost od imaginacije. Samo krajnja ekonomska nužda može naterati takve da promene opciju za koju će glasati na izborima, a to opet ide u prilog tezi da njima upravlja ona najprimitivnija borba za opstanak kako je već ranije napomenuto.
Danas, u dvadesetprvom veku predsednik najmoćnije zemlje na planeti predlaže lečenje upotrebom dezinfekcionih sredstava koja bi se ubrizgavala u krvotok ljudi i on je još uvek predsednik te zemlje sa ozbiljnim ambicijama da osvoji i drugi mandat. Kakvu moć razmišljanja mogu posedovati oni koji će na nekom glasačkom listiću zaokružiti njegovo ime? Bojim se, nikakvu.
Teza da čovek nije biće koje, po defaultu, ume razmišljati je svakako kontraverzna i malo je onih koji će s njom izići u javnost, plašeći se osuda one vrste javnosti koja samo čeka da čuje nešto slično i da se obruši na elitizam kao što se obrušava i na sve druge vidove mišljenja koje nije “politički korektno”, ali uopšte ne treba imati sumnju u to da postoji veliki broj ljudi koji imaju moć razmišljanja a koji dele ovo stanovište. Mnogi će za to okriviti školske sisteme, vaspitanje, virtuelizaciju i ko zna šta sve ne dok će manji deo njih otvoreno posumnjati na evolutivnu komponentu ili neće za živu glavu priznati tu sumnju. Mada, možda su oni u pravu jer ostaje otvoreno pitanje, ako je ova teza tačna, šta da se radi s takvom jednom svešću o stanju čovečanstva?