Rodenova skulptura

Simbolistička želja da se prodre i portretiše najdublja suština postojanja imala je paralelu u skulpturi Ogista Rodena (1840–1917). Iako je bio najuticajniji skulptor kraja XIX veka, koji je postavio temelje skulpturi XX veka, Rodenova karijera je počela polako. Odbijen je na Eko de Bozar pa je morao da pohađa Petit ekol koja se specijalizovala za dekorativne umetnosti.

Ogist Roden. Vrata pakla. 1880-1900. Gips, 552 cm x 400 cm x 94 cm. Muzej Orsej, Pariz

Velika prilika pružila mu se 1880. godine kada je dobio prestižnu narudžbinu da izradi bronzana vrata za novi muzej dekorativnih umetnosti. Iako je projekat na kraju propao, Roden je nastavio da radi na njemu sve do svoje smrti. Nazvana Vrata pakla, pet metara visoka vrata inspirisana su Bodlerovim Cvećem zla i Danteovim Paklom iz Božanstvene komedije. Mislilac koji sedi na timpanonu i kontemplira nad haotičnom i demonskom scenom koja se nalazi ispod njega trebalo bi da je sam Dante. Na kraju, vrata su postala metafora uzaludnosti života, nemogućnosti da se na zadovoljavajući način ispune naše najdublje nekontrolisane strasti, što je sudbina grešnika u Danteovom drugom krugu pakla, krugu koji je Rodena najviše zaokupljao. To je svet posle Pada, svet večne patnje, a Adam i Eva nalaze se među mučenim dušama ispod. Uprkos Rodenovoj posvećenosti tom projektu, Vrata nikada nisu bila izlivena za vreme njegovog života. Roden je od detalja Vrata izradio samostalne skulpture, među kojima je Mislilac i Tri senke, grupa koja je smeštena na sam vrh Vrata, a prikazuje isti lik, samo okrenut u tri pozicije. Iako se njegove figure zasnivaju na poznatim modelima – Mislilac, na primer, podseća na rad njegovog najdražeg umetnika Mikelanđela – one imaju neobičan, organski kvalitet. Roden je više voleo da modeluje nego da kleše, radeći većinom u gipsu ili terakoti koju bi majstori onda izlivali u bronzi.

Ogist Roden. Mislilac. 1879-1887. Bronza, visina 69.8 cm. Rodenov muzej, Pariz

Vidimo gde je Rodenova ruka oblikovala gips sopstvenim prstima jer su njegove površine talasaste i mreškaju se. Njegov medij, umesto da bude uglačan, namerno ostaje grub i neravan, za razliku od Kanove, čiji mermer teži ka ljupkoj glatkoći. S Rodenom, čini se, kao da smo svedoci stvaranja skulpture, kao da gledamo kako Bog stvara Adama od gline. Ovaj osnovni kvalitet pojačan je nagošću njegovih figura, koja je manje svojstvo klasicizma, a više sredstvo koje će predstaviti samu figuru, ogoljenu do same srži ljudskosti da bi razotkrila iskonske strahove i strasti. Da bi postigao ekspresivnost, Roden ne okleva da izobliči svoje figure, razbijajući klasično shvatanje idealnog oblika i lepote. Pogledajte, na primer, Senke na vrhu vratnica Vrata. Njihova mikelanđelovska muskulatura bila je istrzana i iskrivljena obdarujući ove prikaze oblikom koji je istovremeno poznat i nepoznat. Ovi sablasni glasnici digli su se iz grobova i sada bacaju svoju poruku večne tame na uzavrelo čovečanstvo koje je smešteno ispod njih. Tu izobličenost donekle čak možemo da vidimo i u Misliocu. Tu ogromne ruke i noge projektuju sumornu težinu koja potcrtava psihološki teret mislioca dok je njegova izdužena ruka opušteno prebačena preko njegovog kolena, ukazujući na tromost i neodlučnost. Podjednako je izražajna Rodnova upotreba fragmenata, samo ruke ili torza, na primer. Deo ne samo što predstavlja celinu, otelovljujući njenu srž već služi da ogoli nebitno i usredsredi se na nešto specifično.

Ogist Roden. Čovek koji hoda. Model 1878-1900, izliven oko 1903. Bronza, visina 84.45 cm. Nacionalna umetnička galerija, Vašington

U Čoveku koji hoda, delo koje je započeo 1877–1878. kao pripremnu studiju za Svetog Jovana, vidimo još jedan primer ovog iskrivljenja. Anatomija je još jednom inspirisana Mikelanđelom, a telo bez pojedinih delova podseća na oštećene klasične skulpture. Time što nije modelovao glavu, odnosno lice ili bilo koju asocijaciju koja bi mogla da uključi identitet i psihologiju, Roden je otklonio ono što bi moglo da odvuče pažnju. Umesto toga naglasio je kretanje, naročito pokret prema napred. Roden ga je na kraju priznao kao završen rad, odlivši ga u bronzi pre 1888. godine kada je izložen u galeriji Žorža Petita u Parizu. Rodenovo naglašavanje psihologije može se videti na Građanima Kalea, spomeniku koji su naručili gradski oci u spomen na šestoricu građana koji su se žrtvovali tokom engleske opsade Kalea 1347, što je bio jedan od važnijih događaja iz Stogodišnjeg rata. U zamenu za smaknuće šestorice građana, Englezi su pristali da prekinu opsadu i poštede grad i njegove građane. Roden prikazuje dobrovoljce, u odeći od grubog platna i s konopcima što liče na zmije, kako se vuku prema svom utamničenju i smrti. (Na kraju su bili oslobođeni.) Umesto hrabrih heroja, on predstavlja šestoricu muškaraca koji se suočavaju sa smrću i među ostalim emocijama pokazuju strah, pomirenost i teskobu. Oni nisu jedinstvena grupa, već haotična masa, svaki sam sa svojim mislima. Ogromne ruke i noge, klonula tela i nespretni pokreti doprinose da figure deluju ljudski. Roden je želeo da spomenik bude postavljen na trgu ispred gradske većnice da bi izgledalo kako figure izlaze iz zgrade, omogućavajući posmatračima da stupe u njihov prostor i dožive njihove traume. Gradsko veće, međutim, sprečilo je postavljanje ovog neidealizovanog spomenika pa ga je sakrilo na nenaseljeno mesto i postavilo na visok pijedestal.

Ogist Roden, Građani Kalea, 1884-1889, 2,1 m x 2,4 m x 2 m. Muzej Hiršhorn i Vrt skulpture, Institut Smitsonijan, Vašington

Očigledno je da zaokupljenost izražavanjem osnovnih strahova i strasti Rodena povezuje sa simbolističkim istraživanjem dubine uma. Njegova tematska interesovanja bila su određena već 1864. i na neki način može se smatrati poznim romantičarem. Pa ipak, kao simbolistu karakteriše ga njegov interes za psihički danak koji civilizacija zahteva od pojedinca. Bez obzira na to istražuje li porazne posledice rata ili emotivnu žrtvu pri stvaralačkom naporu, Roden ističe psihološke posledice modernog života. Njegova sposobnost da prenese intezivna psihološka stanja putem oblika koji su istovremeno i poznati i apstraktni potvrđuje njegovu srodnost sa simbolizmom. Dok su romantičari pozivali na akciju – kao na primer u ratu za grčku nezavisnost (1821–1832) – simbolisti su prigrlili kontemplativan odnos prema svetu, okrenut ka unutrašnjem životu. Francusko-pruski rat (1870–1871) i užasi Komune 1871. godine pružili su sumornu lekciju o direktnoj akciji i političkom angažmanu. Bila je to skrivena, unutrašnja borba koju su Roden, simbolisti i nauka o psihologiji, koja je bila u nastajanju, sada pokušali da razumeju i učine je vidljivom. Ova unutrašnja borba će zaokupljati evropske umetnike sve do 1914.