Darvinovski pogled na univerzum

Poznato je da za nastanak života moramo da zahvalimo izuzetnim uslovima koji vladaju u našem svemiru. Naš svemir je podešen da bi se u njemu mogao razviti život. To fino podešavanje svemira se odnosi na odnos četiri poznate sile kao i vrednost fizičkih konstanti koje su predviđene zakonima fizike. Ispostavlja se da je takva fina podešenost neophodna da bi se razvio ovakav vid života, zasnovan na ugljeniku i vodi. Recimo da je gravitacija samo malo slabija sila, nikada ne bi došlo do formiranja galaksija, svemir bi se još brže širio i nikada ne bi došlo do formiranja inteligentnog života. Da je gravitaciona sila jača onda bi se javio suprotan efekat, svemir bi se veoma brzo skupio ne dajući vremena za razvoj bilo kakvog života a kamoli inteligentnog.

Multiverzum
Multiverzum

Drugi primer je jaka nuklearna sila koja je zadužena da drži protone i neutrone na okupu u atomskom jezgru. Kada bi jaka sila bila samo malo slabija jezgra težih elemenata se ne bi bila održiva, ugljenik ne bi mogao da postoji a time ni život zasnovan na njemu. Da je ona samo malo veća tada bi se dva protona mogla vezati u par koji se naziva diproton, pa bi se u takvom svemiru sva jezgra vodonika vezala u ove strukture što za direktnu posledicu bi imalo da ne bi postojala voda. Kada bi slaba nuklearna sila bila veća to bi uzrokovalo da se procesi u zvezdama odvijaju mnogo brže; zvezde bi brže sagorevale svoje gorivo i ne bi bilo dovoljno vremena za evoluciju.

Osnovno pitanje koje se ovde postavlja je zašto naš svemir ima baš takva svojstva i kako su ona podešena. Jedan od mogućih i najprivlačnijih odgovora je u stvari multiuniverzum, ideja da naš svemir nije jedini, što opet vraća na scenu kopernikanske ideje koje su ražalovale Zemlju, pa kasnije Sunce, te Mlečni put a sada i naš svemir. Andrej Linde je uveo pojam večne inflacije. Po tom scenariju u svakom trenutku neki deo prostor-vremena negde u univerzumu prolazi kroz fazu inflacije stvarajući nove univerzume.

Meni je posebno interesantan Darvinovski pogled na multiuniverzum. Ako uzmemo kao činjenicu da naš svemir stari i da se u tom njegovom starenju stvaraju sve složeniji i složeniji objekti poput recimo crnih rupa koje buše prostor-vreme singularitetima koji su u njihovim središtima onda one stvaraju nešto što se može nazvati “rupa” u prostor vremenu. U principu, ti singulariteti mogu činiti i vezu prema drugim svemirima. Ti novi svemiri mogu nastajati iz singulariteta crne rupe. U toj varijanti naš svemir je mogao da rađa druge svemire s kojima je povezan preko crnih rupa. Ukoliko bi ovu misao razvili do kraja javlja se jedna zanimljiva situacija. U fizičkoj teoriji bi se mogli pojaviti pojmovi nasleđa, mutacije pa čak i prirodne selekcije. Ovakvu sliku o evoluciji je prvi izneo Li Smoin, fizičar koji je stručnjak za opštu relativnost i teoriju kvantnih polja.

Ako pretpostavimo da je ovo moguće tj da svemir preko crne rupe rađa nove svemire onda ti novi svemiri bi se kauzalno razdvajali. Pretpostavimo da u tim novim svemirima svi fizički zakoni bi bili slični našima i sve fizičke konstante približne našima. Drugim rečima, da novi svemir nasleđuje sve fizičke zakone roditeljskog svemira ali da ti zakoni mogu biti neznatno drugačiji, veoma nalik na mutaciju gena tokom reprodukcije živih bića na Zemlji. Uz nasleđivanje i mutacije u ovom ekosistemu svemira javlja se intrigantna mogućnost darvinovske evolucione šeme. Svemiri koji su uspešni, s kosmološko–darvinovske tačke gledišta su oni koji su uspeli da razviju crne rupe ili veliki broj crnih rupa. Pošto su crne rupe posledica stvaranja i razaranja zvezda onda takav svemir mora da je bogat zvezdama i galaksijama. Pošto se galaksije i zvezde razvijaju milijardama godina, taj uspešan svemir bi sadržao i inteligentni život jer bi imao dovoljno vremena da se razvije. Drugim rečima, uspešan svemir automatski ima sve preduslove za razvoj života. Vremenom bi u multiuniverzumu postali dominantni svemiri koji imaju mogućnost proizvodnje crnih rupa i time bi favorizovali svoje šanse za opstanak . Fino podešavanje zakona fizike bi se javljalo u svakom novom svemiru. Prema ovoj šemi naš svemir nije ni fino podešen ni neobičan već je običan i baš onakav kakav bi se mogao očekivati.

Mada je ovo sve spekulacija i kontraverza, ova darvinovska evoluciona slika razvoja pruža elegantno i privlačno objašnjenje zašto naš svemir ima baš ovakva svojstva. Posebno ovo objašnjenje dobija na snazi kada se zna da ni jedan fizički zakon ne protivreči ovom scenariju . Kvantana mehanika čak i predviđa postojanje multiuniverzuma a u poslednjih nekoliko godina je ovakav način razmišljanja postao redovan u svetu nauke.