Austrija, Zilertal

Ne krećite na letnja putovanja subotom. Zaglavićete se na granici 5 sati, što se i nama desilo ovog avgusta. Vođeni željom da stignemo na prvu destinaciju što ranije, krenuli smo iz Beograda oko 1 h posle ponoći. Nažalost, Srbiju smo napustili tek u 7 ujutro. Nije dobro počelo. Bio sam u Austriji ranije pa sam imao neku blagu predstavu o tome kako ona izgleda dok je Ana imala određenu vrstu skepticizma ali dobro, duboko sam verovao da će to zameniti sasvim drugačiji osećaj. U svakom slučaju, izmigoljismo se nekako preko hrvatske granice a posle par sati uđosmo u meni omiljenu zemlju, Sloveniju. Od te tačke počinjem da računam vreme provedeno na putovanju jer lepote Slovenije, njena uređenost i ljupkost retko koga mogu ostaviti ravnodušnim. Lagana vožnja, po putevima koji ne poznaju koncept rupe značajno umanjuju stres vožnje. Predivni pogledi na okolnu prirodu odmaraju i podižu nivo adrenalina. Prolazimo pored skretanja za Bled, od koga do samog Bleda ima najmanje 5-6 kilometara a tu se već uhvatila kolona onih koji žele da odu na to neverovatno jezero, pravi biser Julijanskih Alpa. Iako smo imali plan da na Bledu popijemo kaficu i doručkujemo da bi se podsetili romantike prošlogodišnjeg putovanja morali smo odustati od te ideje. Nastavili smo dalje prema Karavankama i austrijskoj granici. To više nije ni granica jer se Slovenija potpuno integrisala u EU tako da sem gužve koju stvaraju automobili sa svih strana Evrope nema drugih izazova.

Austrija, odmah nakon tunela dugog 10 km na granici sa Slovenijom, nagoveštava svoje lepote. Put ka Lincu je obeležen veličanstveno dostojanstvenim obrisima Dolomita i predivnim tepisima zelenih površina na padinama Alpa. Ana je dostigla kritičan nivo adrenalina i sada iako umorna od praktično neprospavane noći uživa u besprekornom okruženju. Nakon kraćeg zadržavanja u jednoj lokalnoj kafani iza Linca, u kojoj je verovali ili ne dozvoljeno pušenje unutra, nastavljamo prema našem odredištu. I tu počinje čarolija.

Uspon na Zilertalske Alpe, otkriva neverovatne prizore planina s kojih se i dalje tope glečeri i stvaraju uske vodopade koji stvaraju u podnožju potoke i rečice. Kroz 2 tunela duga po 13 km se prolazi uz plaćanje, kako da to nazovem, „tunelarine“, što malo uvećava troškove putarine ali čoveku je sasvim jasno da je to neminovno jer izgradnja tunela kroz takve planinske masive, i to tunela sa po dve trake, predstavlja veliki građevinski poduhvat. Stižemo u Kriml i tu počinje turistički kompleks mesta koji se pruža Zilertalskim Alpima. Kriml je mesto, kako ćemo kasnije saznati, koje neobično mnogo posećuju turisti iz zemalja Bliskog Istoka, naravno oni dubljeg džepa. Glavna atrakcija Krimla je veličanstveni vodopad koji nastaje topljenjem glečera na vrhovima Alpa. Ogromne količine čiste vode se survavaju niz okomite litice stvarajući veličanstvenu penu i more sićušnih kapljica koje osvežavaju sve one koji priđu podnožju. Ali ovome ću se vratiti kasnije.

Prelaskom preko sledećeg planinskog prevoja ulazimo u nestvarnu Filkenberšku dolinu. Jedino što čovek može pomisliti kada tu dođe je da je napokon pronašao raj. Zelene, pripitomljene Alpe, savršeni putevi, glečerska jezera, vrhovi Alpa pod snegom, kuće sa cvećem na balkonima, hoteli prepoznatljivog stila i arhitekture stvarno preplavljuju ogromnom količinom divljenja i donekle neverice da je to sve uopšte stvarnost a ne neki san. Spuštamo se do mesta Gerlos gde smo već potpuno usaglašeni da je to nešto najlepše što smo videli. Desetine predivnih hotela u dolini koju oivičavaju savršeno uređeni obronci Alpa, planinska reka koja prolazi po obodima naselja, predivna ušuškanost mesta i čistoća osvajaju trenutno i nepovratno. Prolazeći kroz mesto uočavamo neke hotele koje smo viđali na Booking-u, a posebno jedan za koji je Ana bila zainteresovana. Tu joj malo raspoloženje opada jer joj se uživo još vise dopao. Međutim, nastavljamo dalje nadajući se ipak da nismo loše prošli ni sa hotelom koga smo na kraju odabrali. Posle malo nedoumica oko puta koji vodi do našeg hotela na kraju stižemo u mesto Vorderlanersbach skoro na granici Filkenberške doline, na 1500 metara nadmorske visine. U centru malog gradića odmah iznenađenje jer se niotkud pojavljuje žena, naše gore list koja nas navigira kako da dođemo do hotela Alpenjuwel Jager. I da, to je bio fantastičan izbor. Najbolji mogući. Hotel je savršen u svakom pogledu. Apartman od 40-ak kvadrata sa terasom, odvojenim kupatilom i WC-om, ogromnim krevetom koga uvek nameste da od posteljine naprave neku atrakciju tipa cveta, labudova i sl., čistoća besprekorna, deo za sedenje kao i ljubazna neumorna menadžerka Aleksandra. Hotel je sa 4 zvezdice ali je sve za 10-ku. Najveće iznenađenje je hrana. Prosto savršeno. Mi smo odmah uplatili doručak i večeru sa ručkom koji je „samo“ manji obrok. Za doručak imate sve što možete da zamislite da se služi kao doručak, ogroman izbor jela za svakoga. A večera, e to je posebna priča. Što bi Đoka Balašević rekao, kuvar je pravi as. Večere koje se tu služe na bilo kom mestu bi koštale najmanje 150 eura za dvoje. Dva – tri predjela, glavno jelo i desert u ritualu koji traje sat i pol vremena, u prelepoj atmosferi, sa savršeno serviranim stolovima ostavljaju bez teksta. Jenostavno, to nismo očekivali. Svaki aspekt boravka u tom hotelu mogu samo da ocenim kao pun pogodak i moram da kažem da po prvi put za novac dobijam više nego što sam očekivao. Nema u tom hotelu lažnih osmeha osoblja niti dodvorništva bilo koje vrste, ali ima ono što gostu najviše treba – vrhunska profesionalna usluga.

Posle prespavane noći na visinama gde je noć i u sred leta beskrajno prijatna posebno nakon beogradskim 35 plus stepeni krećemo nazad, ka Krimlu i Gerlosu da bi se bolje upoznali s tim mestima koja su nas oduševila. Na prilazima dolini Tux-a kolona kao na granici. Kilometri automobila čekaju da stignu na odredište i tada definitivno shvatamo da smo došli na pravo mesto. Dan prelep a put još lepši. Uživamo u savršeno uređenoj prirodi do Krimla gde smo planirali da odemo do vodopada. Vodopad je poprilično veliki, sigurno nekih 300-400 metara. Odlučujemo se da idemo pešice iako je moguće do vrha doći i prevozom, ali nismo hteli da propustimo uživanje penjanja pored vodopada. U podnožju vodopada gomile ljudi koje zasipa more kapljica koje osvežavaju ali isparavaju kako dođu u dodir sa odećom ili telom. Veličanstven prizor stravične snage vode koja se na kraju zauzdava u rečnom koritu i otiče niz dolinu Krimla. Uspon pored vodopada je ozbiljan ali znatno olakšan savršeno uređenim stazama. Nema tu kamenja niti vododerina, pa je jedini problem kondicija koju baš i nemamo, posebno ja. Međutim, na svakih 100 metara postoje vidikovci koji pružaju jedinstvenu panoramu vodopada iz raznih uglova. Sunce se probija iza oblaka i u moru kapljica iznad vodopada stvara dugu. Izuzetan prizor. Ono što je ipak najupečatljivije je stravična snaga vode koja se survava između stena vekovima ih glačajući pa one izgledaju kao astronomsko ogledalo. Na vrhu ili možda bolje reći pri vrhu vodopada se nalazi restoran gde se može dobiti osveženje nakon nekih sat vremena uspona, naravno uz sva stajanja na vidikovcima. Silazak je mnogo lakši. Teško je opisati uređenost tih staza iako činjenica da roditelji guraju kolica s decom sve do vrha možda može ukazati na to. Sve što je tu napravljeno je pravljeno s toliko znanja i profesionalno pa je nama naviknutim na fušeraj poprilično neobično. Uhvatio sam sam sebe kako tražim nešto što nije savršeno. Uzaludni pokušaji.

Nakon uzbuđenja, adrenalina dopunjenog na Krimlskom vodopadu vraćamo se u Gerlos da prošetamo tim divnim gradom. Pošto smo već poprilično i gladni biramo restoran da nešto prezalogajima što se ispostavilo opet kao dobra opcija jer tu srećemo konobara koji je sa ovih naših prostora i kome je bilo jako drago što nas vidi jer kako kaže u te krajeve naši ljudi ne zalaze. Kaže da jako retko sretne nekoga. Tu nam se ukazuje prilika da kroz priču saznamo neke detalje koji su nas zbunjivali, posebno oko toga kako je moguće strme padine Alpa održavati u tako besprekornom stanju. Ispričao nam je kako Austrijska vlada daje subvencije vlasnicima zemljišta da bi oni mogli uz pomoć najmodernije mehanizacije to raditi. Ali nikom nije ostavljeno na volju da li hoće ili neće, jenostavno mora. Ako neće da obrađuje zemlju onda je mora dati u zakup ili prodati. Avioni redovno nadleću područje i slikaju tako da svako ko ne uradi svoj posao dobije čestitku u obliku masne kazne koja ga dovede u red. Međutim, Nemci su pedantni i radni ljudi pa su te čestitke retka pojava. On je došao u Austriju početkom devedesetih i kaže da on smatra da je ta dolina raj na Zemlji i sve što je govorio je bilo u skladu s našim doživljajem. Samo reči hvale i zadovoljstva životom. Ispričao nam je da je u Alpama zabranjeno korišćenje veštačkog đubriva i hemikalija a da su krave slobodne da se po celim Alpama kreću od maja do septembra. I stvarno, svuda ih ima. Da li zato što se utapaju u tu divnu okolinu i uređenost ali i one izgledaju bolje nego ove naše. U to vreme Ana je već u fazonu kako se ovde moramo vratiti i sledeće godine pa skuplja brošure okolnih hotela. Dan je prošao jako brzo pa smo se uveče taman na večeru vratili. Sutra planiramo da idemo na glečer Hilkenberg, na 3200 metara visine.

Predivno jutro u Alpima. Nakon savršenog doručka krećemo ka Hilkenbergu da vidimo i to čudo. Ana je opet pomalo skeptična jer se plaši da joj ne bude hladno na toj visini u snegu. Hilkenberg je poslednje mesto u dolini Tux-a i odatle počinje žičara koja vodi na vrh Zilertalskih Alpa, na 3250 metara nadmorske visine. Prvi uspon žičarom nas vodi na 2150 metara. Odatle se već vidi divna panorama doline Tux-a, još lepši Alpski vrhovi na koje je ovaj vredni narod već postavio solarne panele. Pokušavam da slikanjem ponesem delić atmosfere i lepote ali sam i tada već svestan da je to nemoguće. Znam da mi treba neki bolji širokougaoni objektiv ali i pod tim okolnostima nema šanse da se prenese većina onoga što oko može videti, a mozak doživeti. Svuda su naravno uređene staze za hajkng, gomila malih jezera sa puteljcima do njih, a Sunce uz prelepe oblake samo upotpunjuje idilu kojoj prisustvujemo. Naravno, tu je sve uređeno da svako ima šta da radi. Vidikovci, staze za šetnju, dečija igrališta i slični sadržaji. Penjemo se žičarom na sledeću tačku. Kažu da je ovo jedna od najspektakularnijih žičara u Evropi. Na 2650 metara nas već dočekuju kameni obronci i podnožje skijaške staze na glečeru. Pogled koji se odatle pruža je još veličanstveniji a kontrasti bronzane boje stena na većim visinama, plavog neba i zelenih Alpa ispod imaju nezamisliv uticaj na sva ljudska čula. Čini mi se da je bar kod mene divljenje prirodi i ljudskom pregalaštvu koje te nedostupne predele čini pitomim ono što je dominantno. Tu je jedan veliki restoran sa ogromnom terasom gde ljudi uživaju na savršeno čistom vazduhu i letnjem suncu. Nema problema s disanjem ili razređenošću vazduha. Zapalio sam cigaretu sa uživanjem. Dan je topao i temperatura je takva da se i Ana potpuno oslobodila te trunke straha i sada kao i prethodni dan sanjari o budućim vremenima kada ćemo ovo sve detaljno istraživati. Austrijanci prekrivaju sneg belim platnom da bi ga zaštitili od topljenja pa ga kasnije rasprostiru po stazama mehanizacijom kada se neki deo staze malo otopi. Mnogi u sred avgusta skjaju, u šortsevima. Krećemo u poslednji i najspektakularniji uspon. Adrenalin je na vrhuncu, žičara skoro vertikalna, a svaki novi metar donosi nov pogled i vau efekat. U jednom trenutku se približavamo vrhu jednog grebena i ostajemo bez teksta. Takav nestvaran prizor ja nisam video nikada. Teško ga je opisati pa neću ni pokušavati da ne bi oskrnavio utisak koji imam. Ana je u istom fazonu, sa zaleđenim uzvikom „ Vau“ na usnama. Narednih pet minuta taj položaj usana se nije menjao.

Na vrhu, 3250 metara temperatura je 10 stepeni ali ni traga hladnoći. Sunce kroz malo ređi vazduh, krv koja se brže kreće kroz vene daju jedan prijatan osećaj čak i onima u šotrsevima i majicama kratkih rukava. Sneg je tu, opet uređeni prostori za sve posetioce a posebno za decu koja uživaju u nenadanom izletu na sneg. Platforma napravljena u svrhu razgledanja je ogromna i pruža neverovatan pogled koji puca u ravni oblaka izuzetno, izuzetno daleko. Opet se bavim uzaludnim pokušajima očuvanja dela impresije fotografskim aparatom. Ana oprezno korača po snegu ali sada sasvim sigurna da je ovo nešto najbolje što smo mogli izabrati i već se žali što se vreme odlaska približava jer smo za Austriju rezervisali samo tri dana. Ali dobro, ovo je bila samo izvidnica.

Posle par sati polagano se spuštamo prema podnožju gde opet nailazimo na divan vodopad iako dosta manji od onoga u Krimlu a koji nastaje otapanjem glečera sa koga smo upravo sišli. Kao i na svim ostalim mestima sve je uređeno, pristupačno za svakoga i predivno. Puni utisaka, zadovoljni i umorni kasno popodne se vraćamo u hotel da večeramo i prošetamo po tom malom mestu koje nas je toliko zadužilo. Sledeći dan krećemo ka Italiji preko Insbruka ali o tome u sledećem nastavku….