Kratke crtice o hrani

Na internetu pored gomile gluposti postoje i ozbiljni sajtovi na kojima se nalaze ozbiljni podaci na osnovu kojih možemo donositi ozbiljne zaključke. Jedan od takvih sajtova je i http://www.fao.org/faostat/en/ – sajt Ujedinjenih nacija posvećen poljoprivredi. Na sajtu se može naći ogroman broj podataka, grafikona, uporednih statistika i još mnogo toga što nam može u velikoj meri objasniti svet u kome živimo. Ja sam izabrao jedan indikativan dijagram u kome se prati promena dostupnost količine kalorija po čoveku po danu kroz vreme od 1961. godine do današnjih dana.

Potrošnja kalorija po čoveku u periodu nakon 1960 godine na svetskom nivou
Potrošnja kalorija po čoveku u Evropi nakon 1960 godine


Na grafikonu se jasno vidi da je prosečna dostupnost kalorija narasla od nekih 2100 do 2850, dakle za celih 700 kalorija. Prema najsavremenijim merilima, 3000 kalorija je preporučena količina kalorija za mladog, aktivnog muškarca, 2400 kalorija je preporučena količina za mladu, aktivnu ženu i sredovečnog muškarca, čisto da se imaju na umu reperi šta koja brojka znači. Drugi grafikon daje podatke za isti period ali samo za Evropu. Na grafikonu se vidi da su evropljani uvek raspolagali sa većom količinom kalorija od ostatka sveta ali bez obzira na to jasno je da se trend bolje uhranjenosti svetskog stanovništva izuzetno dramatično povećava. Ovome treba dodati još jednu činjenicu koja možda najbolje odslikava koliki je stvarni porast proizvodnje hrane u svetu. Dakle, 1961. godine, na Zemlji je živelo nešto oko 3 milijarde stanovnika, a danas živi preko 7 milijardi i 800 miliona. Dakle, i pored toga što treba nahraniti 4.8 milijarde ljudi više porast u količini kalorija po stanovniku je drastičan.


Kada se zađe malo dublje u prošlost, na početak XX veka, u XIX vek i ranije, prema dostupnim podacima za najrazvijenije zemlje govori se o 1750-1850 kalorija po čoveku.
Otkuda ovakav drastičan porast proizvodnje hrane, tj kalorija u poslednjih 100 godina? Pa, kao i u svemu drugome ključna reč je nauka. prvo je čovek uz pomoć mehanizacije drastično povećao učinkovitost u poljoprivredi ali prava eksplozija proizvodnje hrane nastala je tek kada je čovek ovladao hemijom. Karl Boš je 1909. godine usavršio proces koji je smislio Fric Haber da pomoću metana i pare izvuče azot iz vazduha i pretvori ga u đubrivo. Kada bi danas morale da se proizvedu količine pšenice koje proizvodimo, ali bez upotrebe azota kao đubriva potrebna bi nam bila cela površina Rusije samo za pšenicu.


Pedesetih i šestdesetih godina XX veka još jedan gigantski spasonosni pronalazač, Norman Borlaug, nadmudrio je evoluciju podstakvaši zelenu revoluciju u zemljama u razvoju. Naime, pšenica je ranije bila jako visoka biljka, izuzetno osetljiva na parazite i često se lomila i prosipala zrno pod teretom ploda. Borlaug je godinama eksperimentišući sa raznim sortama pšenice na kraju dobio vrstu koja je imala kratku stabljiku sa više ploda nego bilo koja druga, a uz to i znatno otporniju na štetočine. Preko noći su zemlje sklone gladi, kao što su Meksiko, Indija, Pakistan, i druge zemlje postali izvoznici pšenice. Zahvaljujući Zelenoj revoluciji, svetu je potrebna samo trećina obradivog zemljišta da proizvede istu količinu hrane kao pre nje. Od 1961. godine, obradive površine su porasle za 12% dok je količina hrane porasla 300%. Usled toga naglo se smanjilo krčenje šuma pa se one u poslednje vreme vraćaju na prostore odakle su bile iskrčene. Kada bi efikasnost proizvodnje hrane bila ista kao 1950. godine, ceo prostor Severne i Južne Amerike i Kine bi morao biti iskrčen za istu proizvodnju koju danas imamo.
Sledeći veliki korak je postignut genetičkim inženjeringom, dakle nepopularna GMO. Transgenetički usevi se razvijaju sa visokim prinosima, obogaćeni vitaminima, tolerancijom na sušu i salinitet, otpornošću na bolesti, štetočine, kvarenje i smanjenom potrebom za zemljištem, đubrivom i oranjem. Stotine studija, svaka ugledna zdravstvena i naučna ustanova i više od sto laureata Nobelove nagrade potvrdili su njenu bezbednost.


Ali, nažalost, neuki, nepismeni, religiozni ljudi čine ogroman procenat današnjeg stanovništva. Pedeset posto njih kaže da običan paradajz nema gene, a da ih ima samo GMO paradajz. Više od 50% ovakvih kaže da gen iz paradajza može preći u ljudski gen. Pazite sad, 80% njih se založilo za to da ova hrana koja “sadrži DNK” mora biti obeležena. Sadrži DNK!!! Užas i sumrak civilizacije. Najgore je od svega što su ovi pokreti protiv GMO najveći tamo gde je hrana najpotrebnija. Tu su odmah rame uz rame najreligioznije zemlje u kojima zatucani popovi šire ideje da čovek ne sme da menja božija dela i da preinačuje prirodu. Dok su oni vodili svet, pre naučne revolucije, smrtnost od gladi je bila na nivou 1400 ljudi na 10000 stanovnika. Danas, smrtnost od gladi ne postoji.